Svako dijete pamti dodir.
Čak i kada ga kasnije zaboravi riječima.
Pamti ruku koja umiruje i ruku koja udara.
Između ta dva iskustva formira se njegova slika svijeta, da li je svijet sigurno mjesto ili stalna prijetnja.

Iz perspektive razvojne psihologije i kriminologije, rani fizički i emocionalni kontakti nisu samo intimni porodični trenuci, već temelj socijalizacije. U njima dijete uči šta je autoritet, šta je moć i gdje su granice. U njima se formira savjest i razvija sposobnost samokontrole.
Kada je autoritet dosljedan, ali topao, dijete razvija unutrašnju kontrolu i osjećaj sigurnosti. Kada je autoritet grub, ponižavajući ili nepredvidiv, dijete razvija strah, a strah vrlo često prerasta u agresiju.

Kriminološke teorije socijalnog učenja jasno ukazuju da djeca modeluju ponašanje koje posmatraju. Ako je konflikt u kući rješavan udarcem, udarac postaje legitimno sredstvo rješavanja sukoba. Ako je moć povezana sa silom, sila postaje identitet. Tada ne govorimo samo o neposlušnom djetetu, već o formiranju rane delinkventne matrice.

Dijete koje je često bilo izloženo fizičkom kažnjavanju ili emocionalnom omalovažavanju može razviti nisku toleranciju na frustraciju, izraženu impulsivnost, potrebu za dominacijom i emocionalnu distanciranost, ono što se ponekad pogrešno tumači kao hladnoća ili frigidnost. Međutim, ta emocionalna zatvorenost nije izbor, već mehanizam preživljavanja. Kada bliskost boli, dijete uči da se od nje zaštiti. Kada dodir znači opasnost, ono se od dodira povlači ili ga pretvara u sredstvo kontrole.

U praksi maloljetničke delikvencije često se prepoznaje ista unutrašnja struktura. Iza nasilnog ponašanja nerijetko stoji povrijeđeno dijete koje nikada nije imalo sigurno mjesto u krilu. Prije nego što je postalo počinilac, bilo je izloženo grubosti, poniženju ili emocionalnoj hladnoći. Ono što kasnije vidimo kao agresiju često je rana koja nikada nije dobila prostor da zaraste.
Zato prevencija nasilja ne počinje u sudnici. Ne počinje u zatvorskom sistemu. Počinje u porodici, u načinu na koji razumijemo autoritet, u načinu na koji disciplinujemo i u načinu na koji dodirujemo dijete.

"Male siledžije" ne nastaju slučajno. One su proizvod normalizovanog nasilja, odsustva sigurnog vezivanja i društva koje još uvijek šamar naziva vaspitanjem.
Ako želimo manje nasilja na ulicama, u školama i u partnerskim odnosima, moramo imati više nježnosti u najranijim odnosima.

Svaki topli dodir ima snagu da prekine lanac agresije. Svaka riječ podrške može biti početak drugačijeg razvoja.
Možda je vrijeme da kao društvo shvatimo da sigurnost ne gradimo silom, već bliskošću. Jer dijete koje je naučilo da je vrijedno bez straha, neće morati da dokazuje svoju snagu povređujući druge.