“Čovjek ne živi od toga što jede, već od onoga što ga jede”, Danilo Kiš.

Postoji ona tiha istina koju rijetko izgovaramo: da nas ne oblikuje ono što unosimo u sebe, nego ono što nas iznutra nagriza, pomiče, vuče, provocira i tjera da mislimo.

Da nas hrane nemiri, a ne navike. Da nas izgrađuju pitanja, a ne odgovori.

I svako od nas nosi nešto svoje, nevidljivo i teško, ali živo. Nekoga „jede“ nepravda. Nekoga nostalgija. Nekoga ljubav koja je mogla biti, a nikada nije stigla. Nekoga riječ koju je progutao, i sada ga iznutra podsjeća da nije rekao istinu u pravom trenutku. Nekoga tišina koju čuva od drugih, ali ne i od sebe.

To što nas „jede“ nije slabost. To je dokaz da smo živi, da osjećamo, da nas svijet još nije pretvorio u ravnodušne prikaze koji se kreću bez svrhe.

Čovjek koji ništa ne osjeća, koga ništa ne tišti, ne živi, samo traje. I možda je upravo u tome Kišova najveća misao: da ono što nas boli, ono čime se borimo noću kada sve utihne, često postane naš unutrašnji kompas.

Da nas vodi prema onome što jesmo, a ne prema onome što glumimo. Da iz tih tihih provalija crpimo najdublju snagu.

Čovjek ne živi od hljeba. Živi od svojih strahova, svojih čežnji, svojih borbi. Živi od onoga što ga peče, što ga mijenja, što ga tjera da preispituje sve, pa i sebe.

I tek kad pogledamo u oči ono što nas jede, shvatimo jedno: tu počinje pravo življenje.