I kako mi je pisanje postalo neka vrsta hobija, kao i ventila za ovaj pregrijani mozak, danas pišem na nešto drugačiji način, o jednoj veoma specifičnoj tematici. Ova tema, meni veoma značajna, nadam se može inspirisati druge koji vode bitke sa svojim demonima o kojima ne žele razgovarati.

Za promjenu Vam se obraćam u prvom licu o Opsesivno-Kompulzivnom Poremećaju (Eng. OCD – Obsessive-Compulsive Disorder) koji je, bilo za dobro ili loše, promijenio moj život u potpunosti.

Naime, OKP imam od kada znam za sebe. Iako je zvanična dijagnoza urađena tek davne 2017. godine, bitka sa samim sobom je počela mnogo, mnogo prije. Sjećam se, vrlo jasno, kada sam imao svega metar i pol kako sam imao tada neobjašnjivu potrebu da obavljam, kako se stručno nazivaju u medicini, rituale.

Najbolji primjer koji vam mogu dati jeste da dotaknem neki predmet određeni broj puta. Ili da svjetlo upalim, te ugasim dva puta. Naravno, tada nisam imao pojma da to nije normalno ponašanje, niti sam pridavao neki značaj tome. Smatrao sam to svakodnevnom igrom recimo.

Ipak, problemi su počeli u 5. razredu osnovne škole. Određeni rituali (kompulzije nikada nisam imao srećom) su mi predstavljali ogromne probleme u svakodnevnom funkcionisanju, te praćenju nastave.

Iako mnogi OKP povezuju sa konstantim pranjem ruku naprimjer, ovaj poremećaj je mnogo ozbiljniji nego što ljudi žele shvatiti. Tako, u osnovnoj školi sam imao običaj da trepćem, ili da organizujem predmete na radnoj površini na određeni način. Svako izbjegavanje spomenutih rituala sa sobom donosi naizgled neizdržive količine anksioznosti i straha. Straha da će se nešto loše desiti meni ili onima koje volim.

Uz sve to, bitno je napomenuti da OKP kao poremećaj nije ravna linija. To znači da on ne ostaje isti sve vrijeme. OKP, kako odrastam, mijenja oblike i motive. Od osnovne škole gdje sam treptao, ili disao na određeni način. Do srednje škole gdje sam morao preskakati stepenice u nekom, meni smislenom redu.

Najteži period bih pripisao srednjoj školi, naravno, tinejdžerima najranjivijem periodu kada se osoba formira tek. Tako, iz mjeseca u mjesec, imao sam različite motive OKP-a. Od motiva kao što su religija, pitanje postojanja Boga, opsesija grijehom, rajem i paklom. Do straha od bolesti ili nesreće koja može zadesiti moje bližnje.

Sve je kulminiralo završnim ispitima kada je stres najveći. Nedim Fetahović, koji je u srednjoj školi slovio za hladnu i sabranu osobu se u potpunosti raspao kao kula od karata. Do te mjere da su mi ispiti bili zadnja briga na pameti.

Sjećam se dobro ispita iz matematike. Tada sam bitku vodio sa brojevima. Broj 3 mi je pravio naročite probleme jer sam imao psihičku blokadu da napišem isti. Tada sam zamolio profesoricu koja je nadgledala ispit da samo na papir upiše broj koji joj kažem. Psihički nisam imao snage da se borim u tom trenutku.

Ispiti su završili, ja sam dobio diplomu, ali to nije bilo to. Ocjene završnih ispita su bile malo je reći katastrofa. Do te mjere da sam informatiku pao. Da, dobio sam diplomu ali sam pao predmet. Ima logike itekako. Ali o tome drugi put.

Možda ipak ono najstrašnije što mi se tada desilo nije sam OKP. Već posljedice manifestacije istog. Ono što želim reći jeste da je anksioznost, rituale i tugu nekada teško prikriti. Prestao sam bio brojati koliko su me puta kolege sa čuđenjem gledale, uz pitanje „da li si ti dobro?“.

Naravno da nisam.

Ovaj genetski poremećaj mi je do izvjesne mjere uništio dio života. Dio koji ne mogu nikada vratiti. Ljude koje sam smatrao prijateljima su me jedan po jedan napuštali tada. Ne krivim ih.

Ruku na srce, nisam bio dobro društvo tada (da li sam sada? Digresija mala...).

U jednu ruku, dobro je da su me napustili. Iz prostog razloga što me to natjeralo da se obratim profesionalcima za pomoć da shvatim šta to nije uredu sa mnom.

Borba sa našim nazovi-psihijatrima je priča za sebe. Ipak, imao sam sreću upoznati jednog veoma dobrog, prvenstveno čovjeka, koji mi je pomogao shvatiti šta je to što me muči već 20 godina (sada imam "ogromnih" 26).

Naravno, to je tek prvi korak ka ozdravljenju. Uz sate i sate provedene u razgovoru, započeo sam takozvanu kognitivno-bihevioralnu terapiju (Eng. – Cognitive-Behavioral Therapy). Ovo je relativno nov metod psihoterapije gdje osoba uči kako posmatrati vlastite misli iz trećeg lica. Možda zvuči apstraktno. I meni je bilo.

U BiH postoje svega 2 osobe koje imaju licencu za rad sa spomenutom terapijom. Imao sam sreće raditi sa obje.

Gledajući svoje stanje u retrospektivi, znam zasigurno da sam mnogo prilika propustio, osoba izgubio, te možda i protračio svoj život boreći se sa samim sobom. Ipak, ja sam kriv za to. I ne, nije ovo neka priča o samosažaljenju i ostalim patetikama.

Da sam bio pametniji, ili poslušao savjet jednom u životu. Porazgovarao bih s nekim. Bilo kim. Kao i sve u životu, problem je najbolje odmah sasijeći u korijenu. Ono što sam ja izbjegavao da učinim 20 godina i više dovelo je do mog samouništenja skoro i proširilo se kao vatra.

Nikada sebi neću oprostiti što sam brinuo majku i oca, što sam im stavio na leđa teret koji nisu morali nositi. Ipak, da nije bilo njih, ne znam šta bi bilo.

Opet, od žaljenja niko nema nikakvu korist. Kada sagledam sve iz ove sad perspektive, vidim da sam kroz OKP proživio stvari koje neki ne prožive za 3 života. Od izrugivanja, zadirkivanja, gađenja, tuča i svega ostalog negativnog.

Kada se sve zbroji ipak, i otac i majka su dobro. Ja sam OKP-free, i sada mi samo preostaje da zakrpim rupe koje je isti ostavio. Avantura u najavi rekao bih.

Makar mi nije dosadno.