Kako je kad te porađa bahata žena političara (postoje članci iz 2017. na internetu, u čiju istinitost neću ulaziti, ali su indikativni)... Kao poklon sebi pred treći rođendan svog djeteta odlučila sam da podijelim svoje iskustvo sa poroda javno. U nadi da će više majki znati svoja prava i da nijedna više majka neće proći isto.
Nakon školske trudnoće (izuzev što sam imala COVID krajem prvog tromjesečja) odlučila sam se za porod u Opštoj bolnici Abdulah Nakaš. Tokom trudnoće par puta sam odlazila tamo i iskustvo je bilo stvarno prijatno.
U 39. sedmici, 11.09. navečer, krenuli su mi trudovi i krvarenje. Obzirom da sam prvorotka, nisam znala da je to normalno krvarenje i odmah sam došla u bolnicu. Rekli su mi da sam otvorena 3 prsta i ostavili me tokom noći na odjelu ginekologije. Kontrakcije su se cijelu noć postepeno pojačavale. Otišla sam do dežurnog doktora, a on je samo rekao da ja još neću, neka legnem spavati.
Ujutro, 12.09.2022., prije vizite, imala sam veliku potrebu da šetam i da se krećem. Te noći sam imala sreću što sam bila u sobi s djevojkom koju poznajem. Njoj još porod nije krenuo, pa me pratila kroz hodnik i bodrila. Cijelo medicinsko osoblje, ko god me vidio, tjerao me da legnem. Nakon vizite je utvrđeno da sam otvorena 8 prstiju i rekli su mi da spakujem stvari, da muž, ako može, donese Eva Q čepiće kako me ne bi klistrirali (ovo zvuči kao nebitna informacija, ali nije dok ste sami u WC-u, svjesni da samo što se niste porodili, naprežete se nad WC šoljom i molite Boga da slučajno ne pokakite bebu), te da nakon toga siđem u porodilište.
Za mnom su u predrađaonu ušle Aida Bjelopoljak Suljagić (tada samo Bjelopoljak, nije se predstavila, ali radila mi je jedan CTG pa sam znala ime sa nalaza), crna babica, s izrazito plavim očima i slovom A na lančiću i još jedna djevojka čiju funkciju nisam znala, osim što je sjedila na krevetu desno od mene i sve me vrijeme gledala sa sažaljenjem. Aida je dobila poziv i rekla: „Dolazim dok se ove kutarišem.“
Ranije sam dobijala savjete da samo trebam sarađivati i da će me, što budem finija, bolje tretirati. Moja kardinalna greška bila je što sam rekla: „Molim vas, samo mi govorite šta da radim, slušat ću.“ One su mi bez objašnjenja probušile vodenjak i priključile drip, te rade indukciju gelom na jedan vrlo grub i bolan način.
To je, kako kažu, „normalno, tako ide“. Prva kontrakcija na dripu me potpuno oduzela. I onda naredna 4 sata nije bilo pauzi između kontrakcija. Dobile sam instrukciju da sama sebi držim podignute noge za koljena i samo je bilo: „Guraj.“ Tražila sam vodu nakon nekog vremena, na šta su mi rekle: „Evo ti i nećeš više dobiti.“ Kad god sam pitala koliko još, odgovor je bio: „Još malo, samo guraj.“
To „samo guraj“ trajalo je i trajalo je. Desilo se i da su me ostavile samu u sobi, a kada su se vratile, ta babica me udarala po nozi govoreći: „Nisi dovoljno opustila.“ Tokom cijelog poroda nisam dobila konkretan odgovor ni na jedno pitanje, osim upozorenja da ne vrištim jer tako trošim snagu.
Konačno je došao trenutak da me prebace u rađaonu. Pomislila sam: evo, kraj ovog pakla se bliži. Rekli su mi da pokušam zbog gravitacije u stojećem položaju. Uhvatila sam se za ginekološki krevet, za držače gdje idu noge, i sjećam se da sam iz sve snage pokušavala da istisnem svoju bebicu (toliko jako sam stiskala da su me nakon poroda više boljele ruke kojima sam se držala za krevet nego rana). Nije uspjelo.
Nakon toga sam počela gubiti svijest. Kada sam legla, stavili su mi masku s kisikom. Ja sam mislila: „To je to, ne traje još dugo, gotovo je – umirem i hvala Bogu da je tako.“
Ušla je zatim neka pokrivena doktorica i rekla: „Ovo predugo traje, moramo nešto uraditi.“ Uradili su epiziotomiju i zatim nalijeganje na stomak – što je tada za mene bilo spasenje, a što je u većini država zabranjena metoda.
Bebac je izašao, kratko i tiho zaplakao, pedijatar ga je preuzeo. A zabrinuti pogledi su ih pratili. U tom momentu sam se prepala i počela jako da se tresem, kao da me je neko priključio na elektro šokove. Doktor je rekao: „Sve je u redu, samo umorna beba“, ali meni to nije bilo dovoljno. Posteljica se zaglavila. Ponovo pokrivena doktorica rekla je: „Dajte joj bebu, dajte joj bebu.“ Kada su mi ga spustili na prsa, osjetila sam da je posteljica iz mene doslovno izletjela. Čudo Božije.
Odahnula sam – hvala Bogu, živa sam, moje dijete je živo i zdravo, predivno. Nakon toga su mene krenuli šiti, a pedijatar je dojavio da je beba 3490 g. Doktorica Aida se počela histerično smijati: „Pfff, Maja rekla da je preko 4 kile.“ (Na posljednjem ultrazvuku doktorica Maja je rekla da beba ima 4 kg i da to naglasim na porodu jer misli da za moju građu neće biti problem roditi krupnu bebu, ali da uzmu u obzir ako bude trebao carski rez, kojeg sam panično počela tražiti nakon prve kontrakcije na dripu). Prva reakcija je ismijavati kolegicu, naravno, najbitnije.
U meni je bio bijes, ali nisam imala snage ništa da kažem. Dok su me šili, pitala sam koliko imam šavova, a crna babica je rekla: „Broji ako hoćeš.“
Prebačena sam u sobu, sama. Data mi je uputa da ne ustajem sama i da će nakon dva sata doći da provjere krvarenje, i donijeli su mi bebu. Ja sam u mokroj, krvavoj spavaćici, hladno mi je. Piški mi se, užasno mi se piški, ali ne smijem – strah me je da li će boljeti i peći rana.
Prošla su dva sata. Babica prolazi hodnikom, ja joj govorim: „Hoćete li me molim vas odvesti u WC?“ Odgovara: „Valjda ja znam svoj posao i kad ću te odvesti.“ Još pola sata prolazi, ja opet: „Ali molim vas, piški mi se.“ Ona: „Pišaj u pelenu, mi smo imali toliko strpljenja s tobom“, i nešto u fazonu da sam dosadna. Tada su mi krenule suze, i rekla sam: „Ali strah me je.“ Ušla je, grubo me podigla s kreveta, izrovila iz torbe uložak i gaće i odvela u WC.
Nikada se jadnije, poniženije i ranjivije nisam osjećala u životu. Sve u poređenju i sa porodom izgledalo je tako malo i nebitno koliko me je taj trenutak zabolio.
Da ne širim previše – ni ta noć nije bila sjajna, sama sa bebom. Tek pred izlazak idući dan došla je žena s poroda u sobu i tada mi je bilo lakše. Ali – briga me, izlazim iz bolnice, beba i ja smo žive i zdrave. Kakvih iskustava ima, dobro smo prošli.
Nakon toga slijedi euforija. Sedam dana nisam spavala duže od pola sata u komadu. Drugi dan nakon poroda sam otišla od Hrasnog do Malte u DM sa epiziotomijom– beba i ja smo žive i zdrave.
Nakon 7 dana dolazi raspad sistema. Plakanje. Kad spavam – sanjam Aidu i crnu babicu. Ne smijem u lift s mužem jer ako se lift otkači, bolje da dijete ne ostane bez oba roditelja. Intruzivne misli… horor.
Još nešto – 9 dana nakon poroda odlučila sam se pojaviti na svadbi od kuma. Neko bi rekao: „Oporavila se.“ I meni je to bio dokaz koliko sam jaka. Sad znam da je od svih nenormalnih ponašanja to bilo najnenormalnije što sam uradila.
Dugo mi je trebalo da posložim sve u svojoj glavi i stvari nazovem pravim imenom: posttraumatska reakcija i akušersko nasilje. Dugo mi je trebalo. Meni koja je u tom momentu imala 5 godina studija psihologije iza sebe i upisivala drugu godinu edukacije za psihoterapeuta. Zamislite onda šta se može desiti majci koja nema znanja, vještine i svijest o mentalnom zdravlju...
Stid. Krivnja. Osjećaj da sam slaba. I tada, ja – koja reagujem na svaku nepravdu – nisam imala snage da se borim. Jer, šta se imam boriti – ja i beba smo žive i zdrave. Tako to ide. Šta se imam žaliti.
Postporođajni posttraumatski stresni poremećaj
Mnoge žene nakon poroda doživljavaju stres, umor i promjene raspoloženja. To je očekivano. Ali postoje situacije kada iskustvo poroda ostavlja duboke psihološke rane i prelazi granicu „normalnog oporavka“.
Kako izgleda postporođajni PTSP?
- Intruzivne uspomene i flashbackovi: žena iznova i iznova „vidi“ scene sa poroda, sanja ih, ili joj dolaze kao slike i osjećaji kada najmanje očekuje.
- Izbjegavanje podsjetnika: mnoge žene izbjegavaju bolnice, preglede, razgovore o porodu, pa čak i vlastite misli koje ih mogu podsjetiti na taj događaj.
- Hipervigilnost: stalna napetost, osjećaj da se „nešto loše može desiti“, pretjerana briga za bebu, strah da će dijete ili majka umrijeti, nemogućnost da se opuste.
- Fizičke reakcije: ubrzan rad srca, znojenje, tresavica, bolovi u tijelu pri samom sjećanju na porod.
- Emocionalne posljedice: krivnja („nisam bila dovoljno jaka“), sram, osjećaj nemoći, osjećaj da niko ne razumije.
- Poteškoće u odnosu s bebom: ponekad je prisutna teškoća povezivanja s djetetom, osjećaj udaljenosti ili čak strah od bliskosti.
Za razliku od „baby bluesa“ ili čak postporođajne depresije, PTSP nakon poroda nije samo tuga ili umor – to je osjećaj da ste preživjeli borbu za život, i da vam tijelo i psiha iznova i iznova šalju alarm da ste u opasnosti, iako porod jeste završen. To iskustvo može trajati mjesecima ili godinama, i ako se ne prepozna, može duboko uticati na kvalitet života i odnos s djetetom.
Za bilo koje postporođajno stanje tražite pomoć, apsolutno se nemate čega stiditi, možete biti samo ponosne jer ste uspjele prepoznati. Niste slabe zbog toga.
Prava žene tokom poroda
Važno je da svaka žena zna da porod nije samo medicinski događaj. To je jedno od najintimnijih i najvažnijih iskustava u životu. Zato postoje jasno definisana prava koja treba da štite i ženu i dijete.
- Pravo na informisanost i pristanak: Nijedna intervencija (probijanje vodenjaka, drip, epiziotomija, carski rez…) ne smije se uraditi bez vašeg znanja i saglasnosti. Dužni su objasniti zašto nešto rade, koje su alternative i kakvi su rizici.
- Pravo na pratnju koje je kod nas gotovo nepostojeće.
- Pravo na kretanje i položaj: Možete se kretati tokom poroda, mijenjati položaje, birati kako ćete rađati (stojeći, klečeći, na boku, …), osim ako postoji medicinski razlog koji to sprječava.
- Pravo na dostojanstvo i poštovanje: Niko nema pravo da vas vrijeđa, ponižava, udara, viče na vas ili vas ignoriše. Verbalno i fizičko nasilje u porodu je oblik akušerskog nasilja.
- Pravo na privatnost: Imate pravo da porod protiče u atmosferi mira i poštovanja vaše intime, bez nepotrebnog prisustva osoblja i studenata ako to ne želite.
- Pravo na ublažavanje bola: Dužni su vam ponuditi opcije za smanjenje bola (medikamentozne i nemedikamentozne), a vi birate da li ih želite koristiti.
- Pravo na prvi kontakt s bebom: Ako nema hitnih medicinskih razloga, imate pravo da bebu odmah dobijete na prsa i da zajedno provedete „zlatni sat“ – vrijeme koje je ključno za povezivanje, smirivanje bebe i pokretanje dojenja.
- Pravo na žalbu i zaštitu: Ako su vaša prava povrijeđena, imate pravo da to prijavite (bolnici, ombudsmanu, udruženjima). To nije „kukanje“ nego način da se zaštitite i da pomognete drugima.
- Pravo na odluku kako ćete hraniti bebu: Ako želite da dojite, odluka bez flašice treba da se poštuje. Ako ne želite dojiti, niko nema pravo da tu odluku propituje ili vas omalovažava zbog nje.
Kada se ženama oduzme pravo na izbor, glas i dostojanstvo, porod postaje rana. A porod bi trebao biti početak, siguran, podržavajući i dostojanstven ulazak i majke i djeteta u novi život. Želim da moj glas ostane zapisan, ne zbog mene, nego zbog svake majke poslije mene. Jer „beba i mama su žive i zdrave“ nije dovoljno. Dostojanstvo žene na porodu je osnovno pravo i potreba.
P.s. Nisam jedina žena sa ovim iskustvom, posebno sa istom doktoricom. I postoji praksa indukcije poroda, koji nisu za indukciju. Voljela bih da neko stručan mi kaže da li je to moguće, ali ja imam osjećaj da je meni indukcija samo produžila porod, da od tolike frekvencije i intenziteta kontrakcija nisam bila u stanju da adekvatno reagujem. Indikacija za indukciju, osim želje za "kutarisanjem" nije bilo, 39. sedimica, posteljica nije ostarila, protok kisika uredan, plodna voda fiziološka.
