Nakon ispita, studentski, sjedem u po' Tuzle da popijem jednu ledenu (op.a. kafu).

U kadar naočala mi upada čovjek koji hoda, bez dijela podlaktice i šake... Znate, malo šta u meni izazove taj ledeni osjećaj kao kad vidim muškarce u pedesetim, šezdesetim, ili starije, bez dijela nekog ekstremiteta.

Nije to od pada s visine, vjerovatno. Niti od motorke, na primjer... Već od borbe za ideale, pod vođstvom glavešina... I, svaki puta, običan čovjek najgore prođe.

PTSP u BiH nije prošlost. On je sadašnjost. Moja generacija, rođena početkom 2000-ih, je odrastala uz očeve (i majke) koji nose posljedice tih trauma.
I, nisu prošle. Tu su.
PTSP je u direktnoj proprcionalnosti sa kardiovaskularnim oboljenjima, metaboličkim, neurološkim...
Samo se osvrnite oko sebe: Znate li ijednog muškarca koji ima preko 50, a da nema barem visok krvni pritisak?
Srčani udari, moždani, dijabetes, povišene masnoće, bolni sindromi leđa... Sve su to posljedice - ono što je tijelo zapamtilo i što se izbrisati ne može.
Naše ćelije su fascinantne. I pamte sve. Neselektivno - sve.

A, ako mislite da se sve te traume nisu prenijele i na nas, i da baš naši roditelji ne nose traume svojih roditelja, i tako dalje,... U krivu ste. Nauka to dokazuje. Epigenetika - nauka koja se bavi uticajem faktora okoline na ekspresiju naših gena, to jest, ispoljavanje svega onoga što nosimo u našoj DNK - dobrog ili lošeg. Kraće: ako neki faktor iz okoline (Sunce, toksini, plastika, psihološka trauma, zlostavljanje, stresan događaj - ubistvo, samoubistvo člana porodice, rat, itd.) "aktivira" gen za tu osobinu, stanje ili bolest da se ispolji - ispoljit će se.

Rak ovaj, rak onaj. Infarkt. Moždani. Tablete crvene, plave. Na esencijalnoj listi; nisu. Pola ujutru, dvije popodne i leksaurin za spavanje da san na oči dođe. Doktor ovaj, doktor onaj. Uputnica, jedna, druga, peta, stota, hiljadita. Čekanje, red, gužva.
"Plane" na svaku sitnicu, sve ga nervira, lako upada u konflikte s ljudima oko sebe...
To je trauma. Trauma koju nosim i ja, htjela ili ne, i koju će nositi i moja djeca, i njihova djeca...

Tako da, sljedeći puta ako pomislite da je rat stao, da je agresija gotova - nije. Možda na teritorij BiH jest, ali na teritoriji naših gena i nas kao bića - nije.

Photo credit: Detektor.ba