Gledam ljude i različite situacije u kojima se nalaze i različite reakcije. Posmatram kako se nose sa dobrim i manje dobrim događajima i doživljajima. Kako podnose stanja u koja zapadnu. I eto nedavno, u tom mom posmatranju, do izražaja dođe jedan poseban osjećaj koji vjerovatno nikome od nas nije nepoznat, a to je ogorčenost.

Razgovarao sam u nekom relativno kratkom periodu sa ljudima u čijim se riječima mogla prepoznati duboka ogorčenost. Tj, ja sam je prepoznao, ne znam za ostale. I onda sam o tome malo dumao, malo guglao.

''Emocionalno stanje koje se karakterizira dubokim nezadovoljstvom, razočaranjem ili ljutnjom poznato je kao ogorčenost. Često proizlazi iz negativnih iskustava, nepravde ili nerealiziranih očekivanja,'' navodi Breathe Magazine.
"Ogorčenost je obično duljeg trajanja, a bijes koji se pritom osjeća je manjeg intenziteta", kaže klinička psihologinja Ayanna Abrams. ''To je posljedica trajne i neriješene frustracije ili nepravde koju ne možete preboljeti ili niste odlučili zaboraviti,'' objašnjava ona.

To kaže gugl, a ja bih to možda prosto nazvao i teškom razočaranošću. Viši nivo razočarenja. Inače, razočarenje, po mom mišljenju, može rasti u dvije strane: prva je da čovjeku postane svejedno, a druga je da čovjek postane ogorčen. Pretpostavljam da ne moram spominjati koja je opcija bolja za čovjeka.

Koliko sam mogao upratiti, ogorčenost, osim što negativno utiče na čovjekovo raspoloženje, također mu ne dozvoljava da se posveti konkretnim stvarima. Često zbog njegove ogorčenosti mogu trpiti drugi. Osim toga, u situaciji takve ogorčenosti, teško je da čovjek može biti realan i objektivan kada se priča o stvarima bliskim razlogu njegove ogorčenosti. Kao što je slučaj kod zaljubljenosti, samo što je ovo sad suprotnost. Zaljubljen čovjek vidi sve ružićasto i teško da može biti objektivan kada se priča o stvarima bliskim osobi u koju je zaljubljen. Dok ogorčen čovjek vidi sve crno i teško da može biti objektivan kada je riječ o predmetu njegovog razočarenja i ogorčenosti.

Znam ljude koji su ogorčeni zbog raznih stvari, zbog stanja u svijetu, u državi, zbog politike, zbog vlasti, zbog firme, zbog društva, partnera, zbog vjerskih zajednica, školstva itd itd. I šta vidim?

Oni koji su ogorčeni, recimo, zbog aktualne vlasti na bilo kom nivou, postaju opsjednuti svim mogućim crnilom koje se može povezati sa vladajućom politikom. Ne mogu preko usta prevaliti pohvalu za bilo šta što vlast napravi. Vide samo negativno i pretvaraju se u neku vrstu naprednog nivoa pesimiste. Realnost je da takve osobe vrlo rijetko ili gotovo nikad ne prave nikakve korake da bi i na kakav način uticale na promjene. Čast izuzecima. S druge strane, većina tih ljudi zapravo i nema mogućnost da napravi neke velike promjene, što znači da njihova ogorčenost ima rezultata samo na njihovim živcima i potencijalnom čiru na želucu. Al' to je i gugl rekao: ''...posljedica trajne i neriješene frustracije ili nepravde koju ne možete preboljeti...''

Ili recimo, kad slušam neke ljude kad govore o stanju u svijetu, ratovima, teorijama zavjere, pomislim da su se već spakovali i iskopali rov ili našli pećinu u kojoj će dočekati apokalipsu. A nisu, takvi su uglavnom paralizirani za konkretne korake i njihova ogorčenost osim što njima lično nabija pritisak i šećer, nema Bog zna kakvih rezultata. Tako da će ih prije uništiti njihove misli o apokalipsi nego sama apokalipsa.

Ljudi koji su ogorčeni zbog posla (stanja u firmi/preduzeću/instituciji, zbog kolega, podređenih, nadređenih itd.) imaju problema sa svojim redovnim poslovima i zadacima. Razlozi njihove ogorčenosti im ne dozvoljavaju da se opuste i rade ono što im je trenutno zadano da rade. Skloni su teorijama zavjere i gube povjerenje u najbliže saradnike. Naravno da se to negativno odražava na dio ili čak na čitav kolektiv, zavisno od pozicije na kojoj se ogorčena osoba nalazi.

Možemo reći da uz ogorčenost odmah ide i nepovjerenje, pesimizam, slaba koncentracija na konkretne stvari, povremeno čak i pogrešna uvjerenja, hranjena teorijama zavjere. Ogorčeni ljudi se ili stalno žale ili stalno sikiraju. A nije dobro ni jedno ni drugo. A često su ogorčeni stvarima na koje ne mogu uticati, a i kad mogu, vrlo rijetko to čine. Što bi rekao Adin Sarić (Gastra Rajms):
''Mog'o bih do sutra da pričam čeg' mi je sve dosta,
al' kad previše se žališ, ne znaš gdje ti je ljepota...''

Svi smo barem nekad u životu bili barem blizu ovakvog stanja. Mnogi se izvuku u posljednjem trenutku. A kao i u svim ostalim ''psihičkim problemima'', vjera i u ovom slučaju ima veliku ulogu. Puno je lakše sve predeverati kada čovjek ima u sebi vjere.

Male su šanse da neko ko vjeruje u Božije određenje (sve što se događa i zbiva, događa se sa Božijom voljom i određenjem), zapadne u stanje ogorčenosti. Neko ko se postavi i posmatra stvari na način da je sve loše što mu se desi ili iskušenje ili kazna. Iskušenje je da se on lično testira kako će se ponašati, da jača svoj duh, i onda čovjek vjernik teške situacije prihvata kao izazov. A kazna – jer je u bližoj ili daljoj prošlosti pravio greške, koje sada ''iskihava'' ili ''okajava''. A bolje je i sad okajati grijehe, nego na Onom svijetu. I šta će onda takvom insanu ogorčenost?

''Divan li je primjer vjernika – u svakoj situaciji on je na dobitku. Ako ga zadesi kakvo dobro, on zahvali Allahu, a ako ga zadesi kakva nedaća, on se strpi – osaburi, pa mu opet bude dobro (obzirom da će za strpljivost biti nagrađen od Allaha)'' (hadis)

A i oni koji nisu Bog zna kakvi vjernici, mogu se spasiti ogorčenosti. Kako? Pa fino, usmjeriš svoj fokus na svoj posao, svoje brige, svoje planove. Teške situacije prihvatiš kao izazov, kao prepreke koje treba savladati. Trudiš se da što manje ovisiš o drugima. A način za to je da konstantno radiš na sebi, u svakom smislu. Da učiš, da treniraš, da radiš.
U jednom trenutku napravio sam listu stvari koje bih trebao i mogao raditi za sebe. Podosta je to stvari, od fizičkih do psihičkih. Ali sve stvari koje koriste meni i od kojih najviše ja lično imam koristi. Naravno, bez nanošenja štete ikome drugom. I kad se čovjek tako fokusira da radi na sebi, nema on kad misliti o tuđim komentarima i mišljenjima. Nepravde i uvrede okoline (sistema, ljudi itd.) pamti; diraju ga, naravno, niko nije imun. Ali mu one nisu kočnica, nego naprotiv, pogon: ''E vidjet ćete vi mene jednog dana...''

Razočarenje zbog ljudi i sistema preusmjeriš u ''svejedno'' umjesto u ''ogorčenost'', jer ogorčenost tebi donosi štetu, a ''svejedno'' će prije njima naštetiti, nego tebi.

I onda živiš rahat...

PS. Nisam ja nikakav psiholog, psihijatar, samo eto, volim posmatrati između redova i analizirati i ovako pođahkad podijeliti mišljenje sa širom okolinom. A valjda će me neko ispraviti ako griješim.