Ponoć prošla, vatrometi ispucani, novi list na kalendaru već je okrenut. Spremite se, polijećemo.
Nova godina, novi ja, milion odluka i ispisane liste ciljeva za predstojeću.

Okej, hajmo to rastaviti na proste faktore.
Novi počeci su prilika. Nisu nužno lagani. Štaviše, često su teški i nisu nam ugodni jer su nam nepoznati i strah od nepoznatog je normalan. Dakle, ako se osjećaš preplašeno i izgubljeno - to je potpuno uredu.

Napisani ciljevi i beskonačna lista da mijenjaš sve iz korijena je okej. Ali je i društveni pritisak. To što se promijenila posljednja cifra u rednom broju kalendarske godine, apsolutno, ne znači da moramo i trebamo mijenjati svoj život za sto osamdeset stepeni.

Odluke donesene pod uticajem društvenog pritiska, bez previše razmišljanja i pod jakim uticajem hormona, a nikako "hladne" glave, nisu najbolja opcija.

Zašto?

Zato što će kroz nekoliko dana, vještački stvoren osjećaj euforije popustiti i... Iz +1000 ćemo potonuti u -2000. To je stresno. I deprimirajuće. Stvara osjećaj razočarenja u sebe, osjećaj nedovoljnosti i toga da se ne uklapamo u (globalnu) sliku društva.

Realnost je da je dosta lakše sam sebe ubijediti u neke, vrlo često, nerealne odluke i ciljeve, za koje i sami podsvjesno znamo da ih ne možemo donijeti i ispuniti - jer to "svi rade", "nova je godina" i ostale šuplje priče.

Kad to prođe - šta ćemo? Nije toliko ni bitno.
Neka nas tu gdje jesmo, dok nam receptori za molekule sreće, motivacije, entuzijazma, sigurnosti i pripadnosti ne crknu.

Kad se dopamin prestane lučiti jer je iščekivanje prošlo, a mozak ostane bez stimulusa i nema više spoljašnjih nagrada;
kad oksitocin splasne jer odu ljudi od nas i vrate se svakodnevici;
kad serotonin opadne jer se smanji socijalna stimulacija;
kad se endorfini ispušu jer je hrana pojedena, kartice ispražnjene i stigne nas voz realnosti,
a kortizol poraste jer je čarolija prestala i ovo je, ipak, samo još jedan mjesec u životu - tad ćemo shvatiti da je sve to bila samo iluzija i, možda, bježanje od stvarnosti.