Često smo, u svakodnevnim životu, svjedoci različitih oblika ponašanja koje ljudi poduzimaju kako bi pomogli bližnjima, bili oni njima poznati ili ne. Istovremeno svjedoci smo u situacijama u kojima je potreba za tuđom pomoći očigledna, no bez obzira na nju, ljudi ne pomažu. Učeći predmet Socijalna psihologija podstaklo me je na razmišljanje o ponašanju drugih ljudi prema nama. Da li je zaista onoliko koliko dajemo toliko i dobijamo? Prosocijalna aktivnost za koju sam se odlučila i provodila dvadeset i jedan dan je druženje sa desetogodišnjim dječakom Benjaminom iz moje ulice. Pitala sam njegovu mamu da li se slaže sa tim i ona je vrlo rado prihvatila. Dnevnik sam vodila svaki dan nakon našeg druženja i pisala neko svoje iskustvo. Prvi dan sam bila jako uzbuđena jer sam znala da radim nešto jako lijepo za nekog, i da baš moje djelovanje može da promijeni nečiji život. Benjamin je jedan povučen dječak i razvoj komunikacije sa njim na početku je bilo teško postići. Prvih par dana je bio jako povučen i nije mnogo toga govorio, smatram da mi nije bio ukazao jednu vrstu povjerenja. Vrijeme sa Benjaminom provodila sam svako poslijepodne kada se vrati iz škole. Pomagala sam mu i u radu sa zadaćom, pokušajući da mu to predstavim kao jednu vrstu užitka. Svi smo mi možda nekada bili odbačeni i to je jako teško prihvatiti, te samim tim može djelovati na naše samopouzdanje. Kako su prolazili dani naš odnos je postajao više prijateljski. Iako mi i nije bilo do igre i druženja sa njim baš svaki dan pored svih mojih obaveza, nisam na to gledala kao na teret, jer sam to svjesno izabrala. Onih dana kada baš i nisam bila raspoložena Benjamin je bio taj koji me je nasmijavao nekim dječijim spontanim postupcima. Što se tiče igara koje smo igrali, gledala sam da budu što više zabavne i zanimljive. Par puta sam pozivala i drugu djecu kako bi nam pravila društvo i sprijateljie se više sa Benjaminom.

Prosocijalno ponašanje je svako ono djelo koje je počinjeno sa ciljem ostvarivanja pozitivnih posljedica za drugu osobu. Razlog zašto sam baš odabrala ovu aktivnost je to da sam primijetila da je često uplakan i odbačen od druge djece također i to da su ljudi društvena bića koja trebaju druge ljude. Djeca jedna mala predivna bića često znaju postupati na određeni način ne znajući da to ima posljedice. Većina komšija primjetila je to ali niko od njih nije reagovao, neki od njih smatraju to dječijom igrom a drugi da to nije njihov posao. Moglo bi se reći da ne posjeduju altruizam odnosno istinsku, bezinteresnu naklonost prema drugima. Empatija je sposobnost uživljavanja u stanje druge osobe i doživljavanja događaja i osjećaja na način na koji ih ta osoba doživljava. To je upravo ono što mi se desilo, ne samo u ovom već i u mnogim drugim situacijama jednostavno osjećam potrebu pomoći nekome. Ljudi su skloniji da pomognu osobama iz unutrašnje grupame prije nego iz vanjske, svoju bih aktivnost svrstala u pomoć unutrašnoj grupi jer je to dječak iz mog naselja, što se poistovjećuje sa grupom ljudi gdje živim i pripadam. Svoju prosocijalnu aktivnost povezala bih i sa normama i kako to ustvari socijalna okolina djeluje na nas, u ovom slučaju na malog Benjamina. Norme se inače definiraju kao općeprihvaćeni oblici ponašanja koji se očekuju ili zahtijevaju od pripadnika neke socijalne sredine, a koji služe kao osnova za vrednovanje njihova ponašanja u određenim situacijama. Svako odstupanje od grupnih normi ima svoje posljedice osim ako osoba ne dobije to neko zasluženo odstupanje. Uloga je pak sklop svojstvenih oblika ponašanja, doživljavanja i djelovanja koji se očekuje od osobe i koji osoba ostvaruje na određenom položaju u socijalnoj strukturi. Tijekom procesa socijalizacije ljudi uče da im prosocijalno ponašanje može donijeti određene koristi i nagrade, ali i norme koje određuju standard ponašanja. Smatram za sebe da sam altruistična ličnost i da samo to tek spoznala kroz ovu prosocijalnu aktivnost djelimično posmatrajući i sebe.

Kako je prosocijalna aktivnost u ovom slučaju bila obostrano korisna, prva pomisao koja mi je pala je, da je to aktivnost više u vlastitu korist. Međutim, kao živa bića međuzavisni smo jedni od drugih i svi to svakodnevno činimo, svejsno ili nesvjesno. Jedna velika promjena koja se je dogodila u meni je da sam završila tu aktivnost u kontinuitetu. Osoba sam koja često voli odlagati svoje obaveze, a ova je bila jedna od onih gdje to nije moguće. S obzirom na to i sve svoje ostale aktivnosti obavljala sam na vrijeme. Iako jako puno volim djecu shvatila sam kako rad sa njima nimalo nije lagan. Djeca su kao sakupljači informacija i svaku našu pogrešno igovorenu riječ mogu drugačije protumačiti. Zapitala sam se također da li bih ovo uradila u datom trenutku da nisam imala zadatak i zašto je baš on taj koji me je natjerao da djelujem. Osjećala sam se zbunjeno i upuštajući se dublje u razmišljanje dolazila do različitih zaključaka. Desilo se mnogo promjena, nekako sam ih sve manje analizirala kako su dani prolazili. Najvažnija promjena koja se dogodila je svijest koja se je djelimično počela buditi. Nisam više razmišljala da li da pitam nekoga kako se osjeća ako smatram da taj dan i nije naročito raspoložen, možda je to malo i zavirivanje u tuđu privatnost ali moja savijest je čista. Također podstaklo me je na to da kao svoju novogodišnju odluku za 2023 uradim to opet bez da imam neku korist od toga, u ovom slučaju pisanje izvještaja i dnevnika za aktivnost.

Slobodno mogu reći da je ovo za mene bilo jedno novo iskustvo. Da li bih opet radila neku aktivnost dvadeset i jedan dan ovog tipa sigurno bih. Stvaranje navike kroz kontinuirani rad dvadeset i jedan dan mi je i od prije poznato i nešto je što često uradim ako želim promjenu. Kao što sam već rekla empatična sam osoba, pomažem drugima i za mene ovo nije bio problem. Smatram da bi se on javio da nam je neka specifična aktivnost za prosocijalno ponašanje dodijeljena, iz razloga jer to za mene predstavlja jednu vrstu pritiska. Prateći Benjaminove reakcije i izraze lica shvatila sam da je bio jako sretan. Osjećala sam se dobro znajući da radim dobro. Iako radimo neku aktivnost a ne osjećajući je onda nismo ništa postigli. Moja prosocijalna aktivnost je bilo druženje i jedna vrsta pomoći da se Benjamin ne osjeća odbačeno i bezvrijedno. Slažem se sa time da trebamo pomagati ljudima ali je nekada potrebno postaviti granicu i ne dati da ljudi to koriste i kada im nije zaista potrebna pomoć. Isto tako pitanje koje se postavlja je da li su ti ljudi kojima smo pomogli spremni da pomognu nama iako nisu dužni. Svi ćemo sigurno da osjetimo pogtrebu da nam neka bliska osoba kojoj smo pomagali uzvrati to nekada ako je to potrebno, stvaramo ta očekivanja. Ne očekujemo pomoć nekog stranca. Ljudi koji najbolje nauče društvene norme i običaje imaju prednost u

preživljavanju. Kao posljedica toga, kroz prirodnu selekciju sposobnost učenja socijalnih

normi postala je dio našeg genetskog naslijeđa. Jedna od normi koje ljudi uče je vrijednost

pomaganja drugima. To se u gotovo svim društvima smatra vrijednom normom. Da je kulturalna norma drugačija i da se nalazimo u drugom okruženju možda bi i moj izbor aktivnosti bio drugačiji, u odnosu na zapadne kulture.