Promjena je teška. I bolna. Iziskuje mnogo hrabrosti za odreći se tog nekog "sebe" i željeti prije svega izaći iz zone komfora, u kojoj smo ušuškani, toplo nam je, ugodno i lijepo.
Međutim, ako nam je jako toplo pod jorganom ugode, pokriveni smo i uljuljani, velika je vjerovatnoća da će pod tim jorganom nam društvo početi praviti plijesni, ili, poznatije kao gljivice.
Preduslov za to je da se minimalno do nikako ne pomjeramo, da ne dižemo ni jorgan, a ni sebe ispod njega, i da ne pomišljamo da izračimo sobu da uđe koji molekul kisika ili zraka sunca. Plijesan krene da uništava i jorgan, a i nas.
Jednostavna metafora.
Kad smo predugo uljuljani u zoni komfora, krenemo da truhnemo. Previše ugode nije zdravo; kao ni previše vode, ni previše hrane, ni previše sunca, ni previše novca,... ni previše bilo čega.

Da bismo izbjegli bliski kontakt i druženje s gljivicama, potrebno je da učinimo nešto. Ustati ispod jorgana - maknuti se od prevelike ugode, otvoriti prozor - pustiti novoj ideji, čovjeku ili izazovu da uđe u naš život.
Naravno, to nikako ne znači da, kad nam je ispod jorgana fino i toplo, trebamo skočiti i otići u pidžami, bosi, na snijeg. Jok.
Već, korak po korak. Polako. Jedno po jedno.

Tako se i u životu dešava rast i promjena. Postepeno. Ne naglo, jer naglo ništa neće donijeti dobro. Stvorit će stres našem organizmu, našim ćelijama i napraviti haos, veću štetu nego korist.

Ugoda je lijepa. Komfor je lijep. Zato i nosi takav naziv. Ne bismo se mi iz njega micali, dobro nam je ispod toplog jorgana.

Galileo Galilej je to prvi opazio i istakao kao pojavu inercije, a Njutn uobličio u prvi Njutnov zakon fizike. Ako nam je ugodno, težimo ostati u toj ugodi.
S druge strane, ako se krećemo, težimo nastaviti se kretati na način na koji se već krećemo.

Što će reći: Ljudi koji su navikli na dinamiku, na rast i izazove - teže da im ostanu dosljedni. Ali isto tako, ljudi koji su navikli na komfor, na siguricu, će težiti ostati u njoj.



Nije sve crno-bijelo.

Poslije prvog, Njutn je formulisao i drugi Njutnov zakon: "Promjena brzine tijela je posljedica djelovanja sile."
Ili, poznatije kao: "Mala moja, nek' ti je na znanje: Sila masi daje ubrzanje."

Dakle, kad na tijelo, ili na nas, djeluje neka sila, mi se počinjemo kretati ili ubrzano ili usporeno.
To jest, kad nas pogodi neka dobra energija, rodi se ideja, smisao i volja za promjenom, mi se počinjemo kretati ka tome.
Da Njutnu nije pala jabuka na glavu dok je sjedio ispod drveta, ne bismo imali životne zakone sad.



Obrnuto, kad nas pogodi neka nedaća ili nam se desi neki izazov, usporavamo i smanjujemo tempo.

Stoga, da li ćemo i kako primijeniti ove zakone fizike u životu - isključivo je do nas.

Mogu na nas djelovati ne znam kakve sile, ako mi ne želimo da se pomjerimo, ostati ćemo nepomični kao drvo.
Ako nas sustižu ne znam kakvi izazovi i belaji, a ako mi težimo da ih prevaziđemo, velika je šansa da ćemo u tome i uspjeti.

Jer, glavna razlika između fizičkog tijela i čovjeka je razum.