„Griješiti je ljudski.“ „Niko nije bezgrešan.“ „Samo meleki/anđeli su bezgrešni, ljudi nisu.“

Još je dosta izreka o greškama i griješenju. Međutim, neću se u ovom tekstu fokusirati na ovu religioznu stranu griješenja, nego na svjetovnu. Pa ću umjesto o grijehu, zapravo, pričati o greškama. Stoga je jedina izreka na koju se mogu pozvati ona: „ko radi, taj i griješi“.

Svako griješi, bez izuzetka, to je valjda svima jasno. Griješimo u odnosu prema drugima, prema komšijama, porodici, rodbini, prijateljima, griješimo u odnosu prema sebi, griješimo na poslu, u školi, na fakultetu, u klubu, u društvu, griješimo i griješimo... Svi griješimo, ali se ne nosimo svi isto sa svojim greškama. Nedavno sam posmatrao, analizirao i posložio nekoliko različitih tipova osoba, prema načinu kako (ne)prihvataju svoje greške i kako se nose sa njima. Navest ću redom koje vrste ljudi po tom pitanju sam uspio razlikovati.

Prva vrsta je ona najnormalnija – ljudi koji prihvataju i priznaju grešku i spremni su nositi se sa posljedicama. Normalan čovjek, ili možda je bolje reći, razuman, zreo („normalan“ je relativan pojam) će svoju grešku priznati, prihvatiti, tražiti oprost, tražiti iskupljenje i spreman je nositi se sa posljedicama koje njegova greška nosi sa sobom. Kako kaže jedna moja kolegica: „Kad pogriješim, manja sam od makova zrna.“

Druga vrsta su ljudi koji nikako da priznaju grešku. Svjesni su da su pogriješili, ali uvijek traže neko opravdanje, nekoga na koga će prebaciti loptu, neki razlog zbog čega je došlo do greške. Glasni su i uporni pri tome. Pretpostavljam da je to zbog straha od posljedica. Oni bi možda i priznali grešku, ali treba se nositi sa posljedicama. Možda se u sebi potajno i kaju, ali energiju koju bi potrošili na iskupljenje greške, vrlo često rasipaju na prebacivanje lopte i traženje opravdanja.

Treća grupa su ljudi koji su svjesni greške, ali je ne priznaju, ne prihvataju, samo mudro šute. Svjesni su da je u tom trenutku bure najbitnije biti miran i ne opirati se. Šuti, prihvati kritiku i nastavi po svom. Oni se ne kaju i ne opiru, imaju oni preča posla. Sad su zaglibili, znaju da će trpjeti posljedice, ali male su šanse da će se popraviti nakon greške.

Četvrta grupa su ljudi koji su se prema okolini postavili tako da „oni ne griješe“. Takvi znaju biti opasni. Slični drugoj navedenoj grupi – ne priznaju grešku okolini. Ali oni, za razliku od ljudi iz druge grupe ni samima sebi ne priznaju grešku. To nije njihova greška, a ako je pak njihova, onda nije greška, nego je to tako trebalo biti. Njihove greške vide i spočitavaju im samo ljudi koji ne mogu imati ni kakvog uticaja na njih, koji ih ne mogu kazniti ni odbraniti. Nekad sam pisao tekst „Da bi bio izuzetak, moraš biti izuzetan“ i tamo sam naveo neke primjere kad se preko grešaka može preći, na račun drugih dobrih stvari i osobina koje čovjek ima pri sebi. Ali ovo nije taj slučaj. Uspjeh ove grupe ljudi je u njihovom stavu, u njihovim postavkama koje su posložili u odnosu prema drugim ljudima. To su uglavnom ljudi koji se postave nadmoćno, nerijetko ljudi kojima je data neka funkcija. Nisu nam nepoznati primjeri vladara ili političara koji su sebe smatrali Bogom danima ili slične stvari.

Da ne bih bio previše subjektivan, nakon što sam ispisao opise ove četiri grupe ljudi, prešao sam ih još nekoliko puta, posmatrajući ih sa različitih tačaka. Zamislio sam u ovim situacijama fudbalere, sportiste, djecu iz škole, članove porodice, radne kolege, komšije itd. Nisam pogriješio što sam ovako razvrstao, svako se može naći u nekoj od ove četiri grupe.

Nadam se da ne moram naglašavati koja je najispravnija grupa. Da li sam ovdje pobrojao sve načine (ne)prihvatanja i nošenja sa greškom – ne znam. Nisam studirao psihologiju, samo sam izučavao ljude.

Kroz to moje „istraživanje“, uvidio sam i različite načine kako se ljudi nose sa tuđim greškama. Zapravo, taj dio nisam još dovoljno izdetaljisao u svojoj glavi, jer to sad može biti veoma široka oblast. Kako se nosimo sa tuđim greškama, mnogo zavisi od toga o kome se „grešnik“ ogriješio. Da li će samo on snositi posljedice ili će pak trpjeti i drugi ljudi i okolina?

Ali sam primjetio (za sad) nekoliko različitih sorti ljudi i po tom pitanju.

Neki ljudi će, kada vide da je neko pogriješio ili da griješi (konstantno ili privremeno), pružiti mu ruku pomoći, dati mu savjet, pogurati koliko mogu. Posebno, ako se radi o kolektivu – svjesni da svako može imati loš dan ili loš period i svjesni važnosti zajedničkog rada, učinit će sve da ne trpi ekipa, da ne trpi posao. Rasteretit' će najslabiju kariku u lancu koji ih veže i koji im život znači. Ako se radi greškama čije posljedice ne trpi viša instanca – ti ljudi su spremni udijeliti savjet (ili konstruktivnu kritiku), pomoć, podršku, razumijevanje. I to je uglavnom osobina dobrih prijatelja. Ali to ima efekta samo u slučaju da je počinitelj neko iz prve dvije navedene grupe tj. da je svjestan svoje greške i da ima grižnju savjesti.

S druge strane, imamo ljude koji će kad vide da je neko pogriješio ili da griješi, da se u nečemu ne snalazi dobro – dodati sol na ranu, opteretiti najslabiju kariku u lancu i/ili nalijepiti još dodatno kritika i grešaka. Kao kad nekome ko je pao i leži na podu, umjesto da mu pruže ruku da ustane, oni ga još na nagnječe ili udare nogom. Ako je u pitanju kolektiv, ekipa, društvo, iskoristit će priliku da preko „onoga ko je pao u nemilost cara“ ostvare sebi neke jeftine bodove kod viših instanci.

Imamo i one ljude koji nijemo posmatraju tuđe greške. Ne kritikuju i ne brane. Ne pomažu, ali i ne odmažu.

Znaju da će možda sutra oni biti pod nečijom čizmom, zbog nekih svojih grešaka, pa ne udaraju. A i ne pružaju ruku pomoći, da ih ne bi zakačila čizma koja udara zbog tuđe greške.

Nadam se da opet ne moram govoriti koja je grupa najispravnija. I opet ne znam jesam li pobrojao sve načine na koje se ljudi nose sa tuđim greškama. Razmišljanje se nastavlja.

Uglavnom, ono što mogu reći za kraj i što često govorim je sljedeće: Da samo energiju, vrijeme i živce koje trošimo na traženje krivca – uložimo u traženje rješenja, gdje bi nam bio kraj. Da umjesto „ko je kriv“ istražujemo „šta je rješenje problema“ vjerujem da bi nam život bio puno lakši, u svakom aspektu.

Da se svako pozabavi svojim poslom, svojim greškama i manama i radi na njima, zrelo, odraslo, gdje bi nam bio kraj.

Da smo k'o ljudi – normalni, zreli, odrasli, razumni... gdje bi nam bio kraj.