Stanje anksioznosti u društvu

Svaki dan isti,neprestano kovitlanje u krug,neograničen dan,depresija,napetost,osjećaj beznađa,stanje uma u statusu anksioznosti jednostavno je zaključiti da je to kanon za sve nezaposlene.Naravno glavni razlog ovog simptoma je socijalna isključenost koja je primarno rezultat nemogućnosti dobijanja posla i nedostataku perspektive za poboljšanje egzistencijalnih uslova.

Maligni uticaj

Naravno stanje anksioznosti najviše služi političarima koji to koriste kao priliku za dresiranje i indoktrinaciju malignih mozgova,a s druge strane i poslodavcima koji ovom metodom lakše dolaze do izbora kandidata za posao.Socijalna uključenost je mnogo bitna posebno u ovom vremenu kada dolaze do izraza pregovaračke vještine, a one se čine značajno umanjenim izolovanim članovima zajednice,jer biti civilno integrisan znači biti jednak i ravnopravan drugima u ovom demokratskom društvu.
U potpuno drugom položaju su djeca čiji su roditelji već stekli finansijsku sinekuru i koji su u boljom startnom položaju jer su materijalno obezbjeđena te će se ta tradicija vrlo vjerovatno prenositi sa generacije na generaciju.
Kultura siromaštva na koji smo se adaptirali(a koja se ispoljava kroz svijest o nemogućem dolasku do posla,da tu ima mjesta samo za talente,inovatore, naučne istraživače ) a čiji concept nam je usađen od zapadne propagande kroz anglosaksonsku liberalnu tradiciju, zacementirala je život te stvorila opšti defetizam,koji se ispoljava kroz neznanje,zadrtost,te polupismenost.Taj dokaz možemo vidjeti na primjeru američkog obrazovanja gdje su korporacije nastojeći uspostaviti i poboljšati javni ugled uspostavile konzumeristički životni stil,i gdje ostvaruju komercijalne veze za obrazovnim institucijama.
Dolazi se do stadija gdje su humanističke nauke,pa I prirodne u velikom broju slučajeva fakulteti postale same sebi svrha te da njihova komodifikacija na tržištu u digitalnom dobu i tehnološkoj revoluciji postala nerentabilna,bez mogućnosti fabrikovanja.Rijetko koji mediji bilo elektronski ili štampani posvećuju veću pažnju ili se odnose kritički na tu floskulu o društvu znanja te se sve prepustilo individualizmu,da će društvo više postati uključeno u mainstream ako bude slijedilo interese tržišta.Jesmo li postali taoci Bolonjskog sistema I drugo pitanje je da li da obrazovanje posmatramo sa istim entuzijazmom kao recimo prije nekoliko godina?Da se primijetiti da se stalno radi na reformi,nastoji se kroz fraze cjeloživotnog učenja pokazati težnja za usavršavanjem a u biti se radi o projektima nekih pojedinaca, fondacija I udruženja koji to koriste za vlastitu benefit I samopromociju.
Je li moguće ikada,a to bi značilo I diskriminaciju prema starijima da se škola pretvori u mjesto gdje dominiraju projekti i praksa,u kojem se akcenat stavlja na komunalnu infrastrukturu koja je “društveno korisna” za ideju lokalne samouprave a ne mjesto gdje je pristuna prije svega dokolica,kontemplacija I poluobrazovanost.
Osobe koje su radno neaktivne deceniju a neke I više opada motivacija,smanjuje se interaktivni potencijal,emocionalne I motoričke vještine te razni drugi indikatori koje se očekuju od pojedinaca da zadovolje u konzumernom društvu.Činjenica da su neke profesije preopterećene radnom snagom i da postoji taj višak,ali postoje primjeri I nekih stručnih zanimanja koje su deficitarne a opet je masa radnika iz te struke koje su na evidencijama nezaposlenih I koje će teško naći drugi posao van svoje branše.
Sve je na cijeni, i usavršavanje traži dodatno izdvajanje materijalnih sredstava,kako kroz javno prekvalifikaciju(subvencioniranje) ili vlastite troškove kojih je sve manje,a postoji i bojazan da ono idalje neće služiti ničemu te da će opet predstavljati ispraznu vrijednost.
Je li cilj tog ciničnog pojma nacije ili državnog aparata da uvozi radnu snagu iz Bangladeša,Turske,i drugih dalekih zemalja da brigu o vlastitim državljanima stavlja na kocku i potpuno ignoriše životni standard zarad povećanja BPD-a i makroekonomske statistike.Uspjeh definisan novcem I profitom ostavio je za sobom moralni nihilizam za mnoge,pa je logično da iz toga slijede sve destrukcije u društvu od kojih korist i izborne poene izvlače jedino poslanici u parlamentima.
Političke elite pokušavaju od radno neaktivnog stanovništva napraviti parazite,suvišne i društveno nekorisne članove, izolovane bez mogućnosti integrisanja u civilne sektor u kojem bi doslovno svi imali šansu da izraze prvenstveno vlastite probleme i rizike koje donosi moderna industrija,a naravno i ideje te strategije za budućnost.
Državna hijerarhija ne pogoduje nikome,stvorena je ekonomska depresija,očekuje se kritičko promišljanje,i razvijanje ekonomske kompetencije koja se tiče poslovnog upravljanja,a ona s obzirom na kritičku svijest te prije svega konzervativni mentalitet potpuno odbačena te vjerovatno nemoguća.

Admir Hubanić