Znate ono kad kažu: “Čitav život sam sam/a?” To u pjesmi zvuči kao glasni vapaj i vjekovna žalopojka. Zapravo je to gola istina nekoga, koga život nije mazio ni upola kao nekog drugog. To je rečenica nekoga, ko se od trenutka kad je postao svjestan sebe, pa sve do mladosti i zrelih dana osjeća zapostavljenim i bez podrške najbližih. Koliko god nas život naučio da se sa takvim stvarima nosimo “muški” – rane ostaju trajne, pa povremeno prokrvare u jednom ovakvom iskazu. To ni najmanje nije patetika, to je surova realnost.

Mnogima od nas desilo se možda da odrastamo bez roditelja, ili su nas ratni ili drugi životni vihori razdvojili kao porodice. Ali još teže je kad se klica samoće začne u samoj porodici. To nas na poseban način učini jačim, čvršćim, otpornijim, pa čak i hladnijim ljudima. Ipak, samo mi znamo koliko su ta jačina, čvrstina, otpornost i hladnoća zapravo varka. Naše srce je u suštini mnogo mekše i prijemčivije za ljubav, jer za njom vapi. U duši se uvijek osjećaju bol i nedostatak, koliku god dužinu puta prešli; iako suze ostavljamo za četiri zida, a osmijeh za svijet. I niko ne zna koliko nam teško pada i jedno i drugo, pa ipak nađemo snage.

Takvi ljudi navikli su da veliku većinu stvari rade sami i nikada, ili baš rijetko kada, traže pomoć. Traženje pomoći u njima izaziva strah i neprijatnost zbog potencijalnog dokazivanja vlastite nemogućnosti, nemoći ili nesigurnosti da se nešto uradi, ili pak, dosađivanja ili ometanja drugih.
Ako su vas odmalena gazili i bukvalno i figurativno, morali ste sami da se izvučete i izdignete kao feniks, hiljadama puta. Sve to nipodaštavanje ostavlja dubok i trajan trag, teško izbrisiv. Mada, ta misija nije nemoguća, ali za nju treba gomila vremena.

Ostao vam je i taj ranjivi osjećaj da morate drugima da se dokazujete duplo više od “normalnog” čovjeka. Tu je negdje, uporan, osjećaj nepovjerenja prema ljudima i udaljenosti od njih. Posledično, potreba za ljudskim društvom, pa čak i fizičkim kontaktom – izostaje...

Pri svemu tome, valja naglasiti da samoća i usamljenost nisu isto. Samoća može biti trenutna, kratkotrajna, pa čak povremeno i zdrava i poželjna, jer vam pruža priliku da se preispitate, ozdravite, odmorite, budete kreativni, radite na sebi, sazrite, rastete… Čovjek koji odvoji vrijeme za samoću, obično je mudriji, trezveniji i ne pada lako pod tuđe uticaje, što znači da ni društveni trendovi ne mogu lako da upravljaju njime. On potom traži i stvara neki svoj svijet, ali i bolji svijet za druge. Uz to, strogo bira ljude kojima će se okružiti. Jer, ljudi stvaraju iskustva, i nije uvijek zagarantovano da ćemo se uz njih podići. Naprotiv, neki čine da padamo. U svakom smislu.
Nasuprot tome, usamljenost je proizvod dugogodišnjeg gomilanja samoće, a neke od razloga smo već pomenuli. Ona, dakle, ne može da bude zdrava na duže staze, jer pravi od nas vukove samotnjake. Ona nam postepeno ruši mentalno zdravlje.

Šta god mi mislili o ljudima koje viđamo same na ulici, za njihovu samoću validne su obije gorepomenute opcije. Ne znamo kakva je čija sudbina i šta prolazi našim glavama. Pokušajmo da stvorimo za nekoga barem jedan dan u kome neće osjećati da je sto godina sam. Takvi ljudi pamte dane i detalje bolje od “normalnih”. Za njih se život sastoji od trenutaka. Trenutaka u kojima shvate da knjiga “Sto godina samoće” Gabrijela Garsije Markesa jeste knjiga koja najmanje govori o samoći. Jer – život je sam za sebe i sam po sebi – ironija...