Danas nastavljamo našu filmsko-psihološku priču o tome kako se poznate teorije Carla Junga kriju iza nekih od najzanimljivijih filmskih ostvarenja. Često gledamo filmove misleći da je to sve samo fikcija, ali mnogi redatelji koriste Jungove ideje kako bi nam pokazali šta se zapravo dešava u mračnim hodnicima naše podsvjesti.
Sat vuka (1968) — Ingmar Bergman
Prvi na redu je legendarni švedski redatelj Ingmar Bergman i njegov kultni film Sat vuka.
Ovo je nešto najbliže što je Bergman bio snimanju pravog horor filma, ali onog psihološkog koji nas udara tamo gdje smo najtanji.
Ujedno je i jedan od najdirektnijih filmova ikada snimljenih o onome što je Jung nazvao susretom sa Sjenom.
Pomenuli smo prošli put da je prema Jungu Sjena - sve ono što mi zapravo odbijamo biti.
Pa bi to bile na primjer sve okrutnosti koje smo potisnuli ili želje koje smo poricali.
Međutim, ima jedna caka, baš u trenutku kada prestanemo bježati od nje - Sjena ne ostaje apstraktna. Ona poprima oblik.
Radnja ide ovako: Slikar i njegova trudna supruga sele se na udaljeno ostrvo.
On noćima ne može spavati pa ih provodi tako što skicira demone koji ga posjećuju.
Svi ovi Johanovi demoni - Čovjek Ptica, Mesojedi, Dama sa Šeširom čije lice otpada zajedno s njim - nisu samo nasumični užasi.
Svaki od njih je zapravo dio Johana s kojim se on nije mogao suočiti: njegov stid, nasilje I seksualni prijestupi.
Jung je tvrdio da osoba ne može postati cjelovita ako živi u iluziji da je "samo dobra" ili "samo pozitivna".
Suočavanje sa Sjenom razbija tu iluziju. Ali, oni koji ne mogu utjeloviti Sjenu, bivaju progutani.
Rođenje (2004) - Jonathan Glazer
Drugi film nam prikazuje dubinu emocija.
Radnja je dosta neobična – deset godina nakon što joj je muž umro, udovici Ani prilazi dječak koji tvrdi da je on zapravo njen pokojni muž.
Iako na prvu zvuči kao naučna fantastika, stručnjaci smatraju da je ovaj film zapravo je jedan od psihološki najpreciznijih filmova ikad snimljenih o tuzi.
Naime, Jungovski analitičari John Izod i Joanna Dovalis posvetili su cijelo poglavlje ovom filmu u djelu Jung i film II, koje je kasnije prošireno u uvodno poglavlje djela Kino kao terapija.
Njihov argument glasi: Rođenje nije film o reinkarnaciji.
To je film o tome šta se dešava kada tuga ne dovrši svoj posao.
Jung je napisao da tugovanje uopšte nije osjećaj, već proces - sporo silaženje u podsvijest gdje se mrtvi moraju pravilno osloboditi.
Kada se taj silazak prekine, mrtvi ne nestaju. Oni ostaju u nama, čekajući da nam se vrate bar u vidu sjećanja.
S obzirom na tu Jungovu tvrdnju, možemo zaključiti da tuga zapravo dolazi u valovima.
Upravo to se dešava Ani. Dječak nije, doslovno, njen mrtvi muž.
On je oblik koji je njena nedovršena tuga poprimila.
Njena psiha ga je stvorila jer je njen svjesni život to odbio.
Najpoznatija scena u filmu su tri minute ničega osim lica Nicole Kidman u operi.
Ona ne govori ništa i ne pomiče se.
Kamera jednostavno posmatra kako se njena psiha raspada tu na licu mjesta.
To je ono što je Jung nazvao obuzetošću kompleksom - trenutak kada nešto zakopano preuzme volan.
Na kraju, važno je razumjeti da ovi filmovi nisu tu samo da nas zaplaše ili zbune, već su kao neka vrsta ogledala za našu dušu.
Oni nam pomažu da procesuiramo stvari koje nam je u stvarnom životu teško izgovoriti naglas. Kroz sudbine likova na ekranu, učimo da su naši strahovi, tuge i mračne strane zapravo univerzalni dio ljudskog iskustva.
Jung nas podsjeća da je najteža bitka ona koju vodimo unutar sebe, ali da je to jedini put ka pravom sazrijevanju.
Sljedeći put kad se osjetite uznemireno zbog nekog filma, zapitajte se da li vam taj film otkriva neke vaše potisnute osobine.
