Kaže mi baš sinoć jedna koleginica: „A što bi ti stavljala plakate na albanskom, kad se od tebe ne očekuje da znaš albanski?“ I tako meni prođe kroz glavu veliko pitanje: Šta i ko bismo mi bili kad bismo radili samo i isključivo ono što se od nas očekuje, a nikad prešli preko te čuvene socijalno dobrodošle granice? Pa sjedoh da pišem.

Inače, plakati su na ime radionice za mlade koju treba u januaru da držim u Ulcinju. Za one koji nekim slučajem ne znaju, Ulcinj je divni mali dvojezični grad, najjužniji u Crnoj Gori. Tamo se ljudi rađaju sa dva maternja jezika: crnogorskim i albanskim. Ja sam lično uvijek voljela tu njegovu specifičnost, a posle završenih filoloških studija sam je postala još svjesnija i još više je zavoljela. Čak postala i ljubomorna na Ulcinjane zbog tog njihovog preimućstva. I naravno, cilj prevođenja mi je da punog srca ispoštujem tu njihovu stranu. Tu smo da se poštujemo. Valja tu stavku istaći za one koji još žive u devedesetima (ili ko zna još koliko unazad), pa bi i danas rado prekrojili granice, da im može biti. Ali, geografija je neumoljiva, i uvijek će takva ostati.

Biće možda smiješno za pročitati, ali sam ja kao mala Albaniju doživljavala kao vrlo daleku zemlju, dugo ni ne sluteći da nam je zapravo ispred nosa i ispred kućnog praga. Odlično se ja sjećam koliko često su išle vijesti o sukobima na Kosovu, ali – džaba. Kosovo je za mene tada bilo daleko. Danas nije. Danas mi je čak neopisivo drago što je albanski svijet bliži nego što sam mislila. Dijelom i zbog toga što albanski jezik ne spada ni u jednu priznatu jezičku grupu, nego je u onoj grupi jezika-samotnjaka – uz grčki i armenski. Ti su jezici sami za sebe – svoj svijet. A mene je uvijek više privlačilo ono što je nedokučivo i ne drži se strogih pravila. I nikada nisam mogla, niti ću moći, da se uklopim u stroge okvire bilo čega, a pogotovo uskog balkanskog mentaliteta u nekim stavkama. Da nije tako, ne bih trenutno pisala za bosanski portal, pored preko trista domaćih, crnogorskih. Ali, nijedan mi nije zanimljiv kao ovaj. Ni u jednom se ne pronalazim.

Sudbina je tako htjela, da se vremenom zadesim u političkoj stranci jednog Albanca, bosanskog studenta iz Ulcinja, koji ima na mom profilu recenziju svoje knjige. Vjerovatno ste je čitali. Elem, pročitajte prethodnu rečenicu ponovo, da čujete kako je moćna. Kruži Instagramom jedna fora koja kaže: „Najbolja ćevabdžinica u Sarajevu je u Beogradskoj ulici, zove se Skoplje, drži lik iz Podgorice, a konobarica iz Ljubljane.“ E, a jedino Zagreb nije zagreban.
Što se tiče mene: Moji su se našli u Beogradu, da bi mene napravili u Nišu, da bih ja požurila da se rodim u Novom Pazaru, a onda se vratila u Bar da živim. Iz Bara mogu samo da idem naviše, ako sudbina nije propisala da se spustim još do Ulcinja, pa da se popnem odatle. Iskreno, ne bih se bunila da me odatle povede sedamdesetopostotna albanska krv.

Nego, sad sam na odmoru od politike. Ali, stranku ne mijenjam. To je i dalje moj pravac. I mislim da bi Balkan bio kudikamo srećnije mjesto kad ne bi imao preletača, nego da oni nastave tamo gdje su počeli i završe do kraja. To je prva, mada ne i jedina stvar koja bi napravila razliku u politici. Stabilan i jak čovjek ne dozvoljava da mu pere mozak svaka moguća ideologija, nego gura naprijed sa jednom. Ne znam otkad tačno, ali većina nas ne spada u takve. Spadamo u stranačke lude, da ne kažem onu drugu riječ na slovo K – mada bi bila sasvim pogodna da opiše to stanje.

A kad bih ja radila isključivo ono što se od mene očekuje, onda to ne bih bila ja. Pozvani smo da ovom svijetu damo više, i ono najbolje od sebe. U svemu. A to nužno znači da se ne držimo slijepo pravila i zakona. I oni su stvoreni da se mijenjaju i prilagođavaju ljudima, a ne ljudi njima. Suštinski, ljudska priroda nije takva. Koliko je voljna da ispoštuje zakon, toliko je spremna i da ga krši. I opet je u pravu. Jer, upravo se kroz pojam bunta i promjene vidi ljudskost u nama i određuje da li može za nas pojedinačno da se veže ona sintagma – dobar čovjek. U krajnjem, tu se krije naš potencijal da budemo bolji ljudi. Što je, valjda, i cilj života i evolucije.

Spada ovo sve u rubriku psihologije. Piše neko ko je dovoljno lud. A i vidi se iz izloženog, da tu miješa prste neka viša psihologija.