Nisam fan fudbala, ali znate onu: “Željo nije običan klub.” Ko god je bar jednom kročio na Grbavicu zna da Željo nije samo klub. On je metafora. Osnovan rukama radnika željezničara, gladnih i prljavih od smjene, ali dovoljno prkosnih da taj prkos pretvore u igru. Željo je bio više od sporta, bio je otpor. I upravo to donosi predstava Za život cijeli: priču o tome kako su ruke koje su gradile pruge istovremeno gradile i klub. Kako je radnička klasa imala snove, iako nije imala ni hljeb za pauzu. Kako se kroz decenije i ratove nosila ne samo lopta, nego i ideja da se ne odustaje, ni kad nemaš para, ni kad gubiš, ni kad te bombarduju. Željo kao otpor sistemu i nacionalizmu.

Voljeli bismo da su obrazovanje, kultura i sport neukaljani politikom, ali tužna istina je da oni to nikada nisu. Pa se stalno žalimo kako ne ide: kako su plate male, cijene visoke, kako nema perspektive, kako je teško, i ne radimo ništa povodom toga. Zašto tako? Psihologija uvijek nudi isti odgovor: naučena bespomoćnost. Kada nas život uvjeri da “nema svrhe” i da “sistem uvijek pobjeđuje”, onda dođe Željo i pokaže da klub može preživjeti ratove i finansijske krize. Da navijači mogu sami finansirati klub. Da ništa nije gotovo dok ti ne kažeš da je gotovo.

Željo nas uči da identitet nikada nije samo stvar nacije, nego pripadanja višem cilju. On nije “bošnjački”, “hrvatski” ili “srpski” klub, nego klub radnika, pruge i grada. Na Grbavici nema mjesta za podjele, nego za osjećaj da si dio nečega većeg od sebe. Godinama navijači pjevaju da će Željo opet biti šampion, i možda su se umorili od te pjesme, ali svaki put kad s prozora gledam prepunu Grbavicu, znam da on to već jeste. Šampioni su oni koji se vraćaju, utakmicu za utakmicu, bez obzira na rezultat.

I tu dolazimo do predstave Za život cijeli. Ona nije “navijačka oda”, nego slojevita i duboka hronika. U njoj nema samo fudbala, nego ima radničkih ruku koje su podizale klub, mladosti koja je ginula za grad, navijača koji su branili grad, generacija koje su, svaka na svoj način, unosile dio sebe u plavo-bijelu priču. To je predstava koja je jednako socijalna i politička koliko i sportska. To je lekcija da kultura, sport i obrazovanje nisu luksuz, nego prva linija otpora.

Režija i tekst nose višeslojnost koja otvara pitanja: šta znači boriti se i kad znaš da možda nećeš pobijediti? Šta znači vjerovati da vrijednost nije u rezultatu, nego u činjenici da se nisi povukao? I kako se iz tog duha rađa zajednica koja prkosi i vremenu i sistemu? Glumačka postava uspijeva uhvatiti baš to: ritam grada, ironiju preživljavanja, ali i onu emociju zbog koje se i na tribini i u teatru često nađemo u istom stanju. Sa suzama u očima, a ponosom u srcu.

Posebno treba odati priznanje cijeloj ekipi koja je ovu priču prenijela na scenu. To nije bio lak zadatak, jer Željo je i historija, i mit, i rana, i nada. I upravo zato svaka uloga, svaki detalj, svaka replika ima težinu. A ono malo čudo na sceni, Dino Hamidović, dječak koji je svojom prisutnošću dao pečat budućnosti, podsjetio je sve nas da ova priča pripada i precima i generacijama koje tek dolaze.
U oktobru će se ponovo igrati repriza. I treba je gledati zato što u ovoj predstavi vidiš da se i u ratu i u krizi, i u prepunom teatru i sve dok smo živi uvijek može pjevati isto:

Kô život cijeli Miljacka dijeli
Mene od krila tvog
I ne znam kad ću, al’ znam da ću
Doći do doma svog
A onda Željin stadion gledam
Vidim ponos tvoj
Život ću dati, al’ tebe ne dam
Jer ti si život moj

Još jednom, pohvale za cijelu ekipu. Reditelj predstave je Jasenko Pašić, pisac i dramaturg Benjamin Hasić, a ostatak autorskog tima čine: scenograf i dizajner plakata Amar Zahiragić, kostimografkinja Adisa Vatreš Selimović, kompozitor Adis Kutkut Billain, koreograf Thomas Steyaert, dizajner svjetla Nedim Pejdah i dizajner zvuka Danijel Jurišić. Asistentica kostimografkinje je Monika Moćević, a saradnik na tekstu Marko Dmitrović. Glumačku postavu čine Sead Pandur, Davor Sabo, Adnan Kreso, Kemal Rizvanović, Jasenko Pašić i Dino Hamidović.