Zanimljivo je kako ljudi brzo zaborave dobro. Kao da im se ono podrazumijeva, kao da je to samo još jedan prolazni trenutak u danu. E pa, nije. Dobro nikad nije slučajno – ono se rađa iz namjere, iz osjećaja, iz nečije tišine u kojoj je moglo biti i ravnodušnosti, ali nije.

Čudno je to s ljudima — imaju nepogrešivo pamćenje za ono što ih je povrijedilo, ali gotovo nikakvo za ono što ih je spasilo. Dobro koje im je neko učinio često iščezne iz sjećanja kao da ga je voda odnijela, dok bolne riječi ostaju urezane zauvijek.

Možda zato što je zlo glasnije. Dobro je tiho, nenametljivo, ne traži da bude zapamćeno. Čini, pa ode. Čovjek, u svojoj žurbi da traži novo, ne shvati odmah da je zaboravio ono što ga je oblikovalo. Nije učinjeno da bi bilo hvaljeno, niti da bi neko rekao hvala — bar ne u mom slučaju.

Boli spoznaja da svijet postaje mjesto gdje se pamti uvreda, a zaboravlja ruka koja je pomogla. Zaborav nas ne ubija naglo — on nas polako otupljuje. Pretvara nas u bića koja više ne cijene ni ono što jesu, ni one koji su im nekad bili svjetlo. Nije strašno što neko ne kaže “hvala”. Strašno je što zaboravi da je nekad imao razlog da ga izgovori.

Kad učiniš dobro, ne radiš to zbog zahvalnosti — radiš jer ne znaš drugačije.

No jednom, kad vidiš kako se zaborav spušta na ljude kao magla, shvatiš da taj čin nije nestao.

Ostao je negdje u zraku, u ravnoteži svijeta, u tišini tvojih misli koje su ostale čiste. Ne ubija nas to što drugi ne pamte. Ubija nas svijest da pamćenje svijeta postaje kratko, da ljudska pažnja traje koliko i trenutak ugode, da više ne znamo zastati i sjetiti se onoga što nas je nekad spasilo od tame.

Zaborav nije gubitak sjećanja, nego gubitak duše!