Ne postoji smrt koja se u narodu više slavi od propasti onoga koji je odbio da bude kao ostali.

Prosječan čovjek ne mrzi genija zbog onoga što genije jeste, već zbog onoga što on nikada neće moći postati. Njegova mržnja nije vatrena - već hladna, postojana, uporna kao kap što izdubljuje kamen.
Nije ta mržnja bjesnilo vuka, već zavist puža – spor otrov koji razjeda sve što se uzdiže iznad zajedničke ravni.

Zamislite gomilu koja gleda pticu kako para nebo. Njihov aplauz je često tek pretvaranje, prazna imitacija divljenja – jer u srcima što ne poznaju visine, let je uvreda. Visoko letenje remeti njihov horizont. Genije ne treba njihovu dozvolu da leti, i to je ono što mu ne mogu oprostiti.
Prosječnost je, u suštini, osvetnički sistem vrijednosti. U njoj se svaka nadprosječnost tumači kao uvreda kolektivu, kao hereza protiv dogmi osrednjosti. Genije nije naprosto izuzetnost – on je remetilac ravnoteže, razarač lažne harmonije među jednakima.

Oni koji nikada nisu ni pokušali razbiti sopstvene granice ne mogu podnijeti postojanje onih koji ih svakodnevno gaze. Da bi opstali, moraju uništiti podsjetnik da je veće moguće. Tako nastaje kolektivna naracija: „On je čudan.“ „On se pravi pametan.“ „On je pun sebe.“ Geniju se ne zamjera zločin, već samo njegovo postojanje.
Oni ne žele njegovo poniženje zbog konkretnog prestupa. Žele njegovo samoubistvo u vrijednosnom smislu. Žele da se odrekne krila, da ih polomi, da se pokuša objasniti, da poklekne, da se obrati masi kao grešnik, da zatraži oprost zbog toga što zna više, osjeća dublje i vidi dalje.

U prosječnosti leži savršen mehanizam samoodbrane: ona koristi brojnost kao moralni alibi. Sve što većina ne razumije, postaje opasno. Sve što ne mogu slijediti, mora biti zaustavljeno. Nisu im potrebne činjenice, već osjećaj neprijatnosti pred nečim što odbija da se pokloni. To je suštinska liturgija rulje – obožavanje sličnosti i spaljivanje razlika.

Pohlepa za osrednjim životom stvara narode koji se boje sunca jer otkriva sjenke. U takvim društvima genije nije vođa, već heretik. Njemu ne nude hljeb i vodu, već osudu i kolektivni linč; a uvijek se nađe i poneki izdajnik ideala, bivši prijatelj, sitni intelektualac s velikom zavišću, koji će mu najtiše i najefikasnije zabiti nož. Najjača mržnja dolazi ne iz tuđeg neznanja, nego iz nemoći sopstvenog znanja da ide dalje.

Genije ne mrzi gomilu. On je prezire; i ta ravnodušna nadmoć je ono što izaziva najoštriju reakciju. Biti ignorisan od višeg – to rulja nikada ne prašta. Rulja ne želi jednakost – ne zna šta da želi sem pada uzvišenog. Ako već ne mogu dosegnuti vrh, natjeraće planinu da se uruši.

Savremeni svijet, prepun digitalnog blejanja i lajkanja prosječnosti, pretvorio je horde osrednjih u moralne sudije, estetske kritičare i intelektualne inkvizitore. Svako ko ne pristane na njihovu logiku većine, ko se ne „brendira“ u masovno probavljivu figuru, biva proglašen opasnim.
Sveti gral današnje mase je prihvaćenost. Genije je kriv što ga ne traži. On bira osamu kao prirodno stanište ideje, dok oni traže publiku da im potvrdi vrijednost. U tom neravnotežnom odnosu, rulja ne može trpjeti taj pogled odozgo, čak ni kad dolazi iz ljubavi.

U očima onog koji se popeo, osjeća se podsjećanje na to koliko su duboko ostali zakopani.

Neprijateljstvo prema geniju nije emocionalno, već metafizičko. Prosječan čovjek ne mrzi pojedinca – on mrzi mogućnost da neko živi bez njegovih ograničenja. On mrzi ono što remeti dogovoreni svijet.
Istinski misleći čovjek se ne bori za prihvatanje, niti pokušava promijeniti kolektiv. Njegova borba nije revolucionarna u očima gomile – ona je tiha, unutrašnja, ali neumoljiva. On ne traži pravdu za sebe, jer zna da mu je ona strana. Traži samo jedno: da ga puste da misli, da ga ne ometaju u njegovom kretanju prema vrhu kojeg oni nikada neće ni pojmiti.

Biti genije znači biti kriv.
Biti genije znači postojati kao konstantna uvreda prosječnima - i nositi to kao značku ponosa.