Na zidovima haustora novih zgrada nema dječijih crteža i ispisanih poruka nevještim rukopisom. Odavno se ne može vidjeti ono MAMA ili TATA, koje su petogodišnjaci našvrvljali.
Ponekad mi dođe da ja to napišem na tom sterilnom zidu. Onda se sjetim one pjesme:
Jeste l' znali djeco
Imajte u vidu
Odrasli vole
Da šaraju po zidu.
Tu pjesmu nisam odavno čuo. U današnjim haustorima se ne čuje dječja pjesma, plač ili smijeh. Malobrojna djeca su zagledana u ekrane i šaraju po virtualnim zidovima. Njima je lijep ovaj svijet jer ima TV i internet. Oni ne znaju za pjesme čika Jove Zmaja, za potok i cvijet.
Namćorasti starci koji su u haustorima vikali i jurili djecu su željni dječjeg žamora. Iako ne bih volio biti takav starac, žao mi je što nemam priliku za to. Žao mi je svijeta koji nestaje.
Crteži na zidovima pećina se danas smatraju umjetničkim djelima toga doba. A možda su i njih djeca nacrtala. Kako god, oni su početak kulture ljudskog roda. Nestanak crteža sa zidova haustora mi liči na početak kraja te kulture.