Biti musliman u savremenome svijetu nije puki religijski identitet – to je ontološki izazov. To je borba za smisao, za očuvanje autentičnosti u epohi kada sve teži uniformnosti, kada sve gubi svoje rubove u ime prihvaćenosti, i kada se istina sve češće relativizira, tako da danas u ovome post-truth vremenu, svako od nas ima (pravo na) svoju istinu.

Nekoć ranije sam pročitao odlično zapažanje prof. R. Hafizovića, koji je, između ostaloga, konstatirao:
"Musliman mora biti kao kuća, čiji su temelji čvrsto u zemlji, zidovi čvrsti, a prozori otvoreni na sve četiri strane svijeta, s nevidljivim filterima. Gdje ono što je univerzalna kultura i vrijednost iz svijeta, sa sve četiri strane, kupite i segmentirate u sebe, a ono što je bofl vraćate u svijet, neka se neko drugi hrani time. "
Kuća sa čvrstim temeljima simbolizira stabilnu ontološku tačku. Musliman zna odakle je i zašto je.
Njegovo biće nije plutajuće, nije u vječnome preispitivanju vlastitih osnova. On ne mora sumnjati u temelj da bi bio misaono otvoren. Temelji nisu zidovi – oni su izvor stabilnosti da bi se moglo gledati dalje, šire, dublje.
Zidovi te kuće – to su granice identiteta. Ne prepreke, već konture koje daju oblik. Bez granice, forma se raspada. Musliman zna granice: zna granicu etičkoga, estetskoga, ontološkoga... To nisu granice straha, već granice samopouzdanja. On zna šta je, pa se ne mora stalno pretvarati.
Ali najveća filozofska elegancija dolazi s prozorima. Otvorenost. Musliman nije zatvoren sustav. On ne vjeruje da je istina samo njegova, ali zna da njegova istina vrijedi. Zato gleda, sluša, upija – ali filtrira. Ne kroz nacionalizam, dogmu, ili paranoju – nego kroz hikmet, mudrost. Njegov filter je 'akl, razum, i iman, vjera. Spoj duhovnog i racionalnog, orijentisan prema haqiqatu – istini.

U tom smislu, musliman je metafizička kuća sa epistemološkim prozorima. Njegova funkcija nije da ostane netaknut, već da bude stalno nadograđivan, ali nikada urušen. On nije statičan spomenik prošlosti, već živi organizam koji diše sa svijetom, ali ne gubi svoj DNK.

Najveća tragedija savremenoga čovjeka nije da ne zna šta želi, već da ne zna ko je. A musliman-kuća, ako istinski živi svoju simboliku, ne upada u tu zamku. On se ne boji svijeta, jer zna da svijet može biti izvor ljepote i mudrosti. Ali zna i da svijet može nositi iluzije.

Zato ima filtere.
Ne da bi odbacio sve – već da bi razlikovao.
I zato, musliman nije ni zatvorenik prošlosti, ni rob modernosti.
On je kuća u svijetu, ali s pogledom ka vječnosti.