Koliko ste dobri, koliko ste divni za neke ljude, nikada nećete znati.
Navest ću primjer iz vlastitog života.
Uvijek sam tu, računaju na mene reklo bi se, a vala i dajem 100% sebe u ono što radim i radim to sa mnogo ljubavi.
Isto tako sam miran, malo više povučen i malo više anksiozan.
Vjerujem da moja prisutnost znači samo gore nabrojane stvari i da nije tih stvari sa nekim ljudima se ne bih čuo dosta dugo.
No šta bi bilo kada bih samo nestao, recimo?

Zamislite sada da sam otišao, nema više računanja na mene, nema više davanja 100%, nema više onoga koji zna oko te neke stvari.
Da li vjerujete da bi se moja odustnost osjetila?
Lično vjerujem da ne bi do momenta kada nastupa vrijeme za pomenute stvari.
Život bi normalno tekao i svi bi nastavili uživati i raditi ono što najbolje rade.
Vjerujem da se moj glas ne bi čuo, da bi malo ko pitao za mene.

Ali tako je to u životu.
Dok smo tu, nevidljivi smo bez obzira koliko ulažemo u odnose, u posao, u prilike.
A vala i svi smo zamjenjivi, pa ima malo i toga.
Tek kada odemo, obično se shvata koliko smo držali dosta stvari od raspadanja.
Ne vide ni koliko ste tu za druge, koliko ste spremni pomoći i saslušati.
Pod svakodnevnim pritiskom pucamo, od obaveza, od računa, od posla, od djece.
Zanemarujemo ili olako shvaćamo ljude i stvari oko sebe, sve dok ih nestane.

Koliko god ja bio autor na Plenumu, da li mislite da ću za pet godina biti upamćen?
Koliko god ja bio nekom najbolji prijatelj i brat, da li doista mislim da neću biti zaboravljen?
Da li ću biti upamćen po LCVP poziciji?
Dakle, tek kada izgubimo nekoga shvatimo koliko nam je njegova blizina značila.