Svaki put kada se u javnosti spomenu finansijske veze Memorijalnog centra Srebrenica sa World Jewish Congress (WJC) i Friends of the IDF (FIDF) (organizacijama koje su od oktobra 2023. godine usmjerile preko 250 miliona dolara u izraelsku vojnu mašineriju) direktor Emir Suljagić proizvodi verbalnu diverziju. Umjesto da odgovori na konkretna pitanja o izvorima finansiranja ili
o tome zašto institucija koja traži univerzalno priznavanje genocida šuti o genocidima u koji se dešavaju trenutno, on se pretvara u uličnog nasilnika i bolje rečeno, kabadahiju.

On nije ikakva "burna ličnost". Ovo je taktika obračuna s neželjenom istinom. I ta taktika ima preciznu mehaniku: vrijeđaj lično umjesto da odgovoriš sadržajno, označi kritičarke kao "plaćenike" ili "balavice" kako bi ih predstavio kao neautentične, pa proizvedi toliku buku da pitanje "ko te finansira" nestane ispod gužve uvreda.

Posljednji val uvreda upućenih prije svega domaćim aktivistima i novinarima ali i onima iz bh. dijaspore došao je tačno u trenutku kada su se pojačale rasprave o etičkoj održivosti Centra koji šuti o Gazi dok prima poklone od onih koji je bombarduju. To nije slučajnost. Dok se s jedne strane gradi zid šutnje, s druge se targetiraju glasni kritičari. Ove dvije taktike nisu odvojene — one su komplementarne. Buka je dio dizajna a ne greška u ponašanju.

Cijena šutnje

Postavimo pitanje direktno: Zašto bi rukovodstvo MCS-a postalo institucija koja unaprijed kvalificira koja žrtva zaslužuje solidarnost, a koja ne? Odgovor nije u moralnom rasuđivanju. Odgovor je u funkcionalnoj zavisnosti od kapitala. Kada direktor Suljagić izjavljuje da "Gaza nije naša borba", on ne govori iz moralnog uvjerenja. On govori iz budžetske potrebe. Kada institucija prima milione dolara kroz partnerstva s organizacijama koje direktno ili indirektno finansiraju izraelsku vojsku, šutnja o Gazi postaje uslovno produženje finansijskog aranžmana.


Diplomatska rečenica ne može prikriti činjenicu da je MC Srebrenica u ovom trenutku u odnosu patron-klijent s mrežom moći koja ima ekonomski interes da se Gaza ne prizna kao genocid. Šutnja je plaćena, račun je jasan i ne(mirna) Bosna!
Ova funkcionalna zavisnost manifestuje se kroz tri precizna obrasca ponašanja:

Prvo, uvrede upućene aktivistima i novinarkama ("plaćenici hrvatskih i srpskih obavještajnih službi","balavica", "bjelkinja", "pivske gajbe na kojima stoje") dolaze odmah nakon što se pojave pitanja o finansijskim vezama. Cilj je diskreditacija izvora informacija koji razotkrivaju te veze, čime se fokus javnosti pomjera na "lični sukob" umjesto na ugovore s WJC i FIDF. Šta ovaj čovjek pokušava sakriti toliko očajnički da mora vrijeđati žene da bi to učinio?

Drugo, tvrdnja "Gaza nije naša borba" nije izolovana izjava.
Ona je dio sistematskog pozicioniranja koje služi očuvanju finansijskih kanala i eliminaciji rizika od bojkota donatora.
Moralna izolacija Srebrenice od globalne pravde nije greška već dobro kalkulisana politika. Sjećanje na Srebrenicu se svjesno redukuje na etnički brend, jer samo tako može funkcionisati kao roba na tržištu memorije.

Treće, institucionalni zid šutnje na kritike
Odbijanje da se objavi transparentan budžet i izvori finansiranja - štiti rukovodstvo od interne revizije i javne kontrole. Rezultat je gubitak povjerenja preživjelih žrtava i otuđenje mlade generacije koja više ne vidi MCS kao dio globalne borbe za ljudska prava, već kao još jednu instituciju koja je kapitulirala pred kapitalom.

Sistemski progon žena
Obrasci ponašanja Emira Suljagića prema ženama kritičarkama nisu "interpersonalni konflikti". To je sistemska strategija ušutkivanja koja funkcioniše kroz tri faze.

Prva faza: označi glasnu ženu kao neautentičnu.
Kada novinarka iz Las Adelitas Media — mlada Bošnjakinja u dijaspori koja je provela vrijeme u Palestini i svjedočila paralelama između srebreničkog stradanja i genocida u Gazi — objavi članke o finansijskim vezama MC Srebrenica, Suljagić ne odgovara na argumente. On odmah prelazi na identitetsku diskreditaciju: "Bjelkinja sa američkim pasošem", "Balavica", "Korisni idiot", "Pivske gajbe na kojima stojite". Cilj nije polemika. Cilj je socijalna kastracija ženskog političkog bića i glasa. Poruka je jasna: ti nisi dovoljno "naša" da bi imala pravo kritike.

Druga faza: zloupotrijebi autoritet žrtve da ušutkaš drugu žrtvu.
Posebno perverzan element Suljagićeve metode je da on koristi moralnu težinu Srebrenice kao alat za ušutkivanje drugih žrtava. Kada te žena aktivistkinja iz dijaspore pozove na odgovornost zbog šutnje o Gazi, on to pretvori u napad na Srebrenicu, kao da svaka kritika direktora postaje "izdaja šehida". Ovo nije odbrana Srebrenice. Ovo je privatizacija Srebrenice kao feudalnog posjeda jednog čovjeka.

Treča faza: stvori atmosferu zastrašivanja.
Žene koje su javno kritikovale Suljagića — od rediteljice Jasmile Žbanić do novinarki u dijaspori — bile su meta verbalne agresije koja je dizajnirana da bude prečica do tišine. Cilj nije pobijediti u argumentu. Cilj je stvoriti atmosferu u kojoj cijena javnog govora postaje toliko visoka da razumni ljudi počinju šutjeti. I to funkcioniše. Kako je napisala Lejla Kreševljaković, arhitekt i aktivistkinja iz Sarajeva:

"Ljudi se sklanjaju, jer ne žele biti dio tog prostora i ne žele mu ulaziti u kadar, jer ne žele biti dio

takvog diskursa. Zbog toga mnogi razumni šute, ne zato što nemaju stav, nego zato što ne žele učestvovati u ovakvom načinu komunikacije."

Mizoginija ovdje nije samo lična mana. Ona je institucionalni alat za zaštitu finansijskih interesa.

Diverzija kao strategija

Hajde da razgovaramo o tome zašto baš sada Suljagić pojačava verbalni rat preko društvenih mreža.
Posljednje dvije sedmice su donijele pojačane rasprave o WJC-u i njegovim vezama s FIDF-om, javne kritike i organizovanje međunarodne peticije za Suljagićevu smjenu. I šta Suljagić radi u tom trenutku? On eskalira uvrede, targetira žene, proizvodi glasovnu buku.
Zašto? Jer svaki dan u kojem javnost raspravlja o njegovom "lošem ponašanju" je dan u kojem javnost ne raspravlja o tome ko finansira Memorijalni centar. To je klasična taktika diverzije: napraviti toliko buke da se neprijatna pitanja pogube u haosu.

Razotkrimo mehaniku:

• Pitanje koje treba da se postavlja: Ko finansira MC Srebrenica i da li ti finansijeri imaju uslovne klauzule koje utiču na to da li će direktor javno progovoriti o genocidu u Gazi?
• Pitanje koje Suljagić želi da se postavlja: Da li je direktor grub i šovinista prema aktivistima? (već znamo odgovor)

Prvo pitanje zahtijeva sistemsku reviziju, transparentnost budžeta i potencijalno smjenu rukovodstva. Drugo pitanje zahtijeva osude ponašanja i prelazak na djelovanje. Pogodite šta je lakše? Svaki put kada Suljagić vrijeđa ženu na društvenim mrežama, on kupuje sebi još jedan dan zaštite od pitanja koja zaista mogu ugroziti njegovu poziciju. Nasilje nije greška - nasilje je štit.

Moralni bankrot univerzalizma

Dubina problema nije u samo u Suljagiću kao pojedincu (a to je tema za neke stručnije osobe od mene). Problem je u tome šta Suljagićevo ponašanje otkriva o moralnoj krizi institucije koju on predstavlja. Memorijalni centar Srebrenica koji bira čiji je genocid "vrijedan" solidarnosti na osnovu budžeta nije Memorijalni centar. To je agencija za PR marketing određenih interesnih grupa.

Kada institucija koja traži od svijeta da prizna srebreničku tragediju istovremeno šuti o Gazi dok prima donacije od mreže koja finansira razaranje Gaze, ona gubi moralni autoritet. Srebrenica se ne brani trgovanjem s pravdom. Srebrenica se ne brani uvredama prema ženama. Srebrenica se ne brani šutnjom o drugim žrtvama. Srebrenica se brani dosljednošću.

I to je upravo ono što Emir Suljagić svojim ponašanjem brutalno kompromituje.
Princip "nikad više" koji bi trebao biti univerzalan postaje "nikad više nama, ali vi drugi — možda". Uspomena žrtava postaje selektivna roba koja se prodaje najboljoj ponudi. Genocid postaje kategorija s privilegovanim pristupom, gdje se solidarnost dodjeljuje administrativnom odlukom umjesto moralnim imperativom.

Službena revizija potvrđuje: Sistemska netransparentnost

Sredinom 2025. godine Ured za reviziju institucija BiH objavio je Izvješće o obavljenoj financijskoj reviziji Memorijalnog centra Srebrenica za 2024. godinu. Dokument je eksplozivan ne zbog onoga što otkriva, već zbog onoga što potvrđuje kao dugogodišnju praksu. Preporuka 3 — ponovljena iz prethodnih godina:

"Memorijalni centar treba da radni angažman vanjskih suradnika temeljem ugovora o djelu provodi transparentno u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima."

Status: P (ponovljena). Što znači da je ova preporuka već davana u prethodnim godinama i nije realizirana. Revizija otkriva da Memorijalni centar nema interni akt koji precizno definira proceduru angažmana vanjskih suradnika iz donatorskih sredstava. U 2024. godini angažirano je 96 vanjskih suradnika, od kojih 26 radi 10+ mjeseci kontinuirano, uz isplate od 764.740 KM iz donacija. Revizija konstatira: "predmetna oblast zahtijeva detaljnu analizu u pravcu usklađivanja s važećim propisima, poštujući transparentnost postupka." Ali transparentnost je upravo ono što nedostaje. Preporuka 1 — nova:

"Memorijalni centar je obvezan da bilješke uz Godišnje financijsko izvješće sačinjava na način koji pruža jasno i detaljno obrazloženje podataka o... programima posebne namjene i ugovorima o djelu."

Razlog? Bilješke ne sadrže detaljna objašnjenja o tome ko finansira instituciju i na što se troše donatorska sredstva. Revizija navodi: "bilješke ne pružaju ključne informacije o planiranim i realiziranim izdacima za ugovore o djelu, kao i dugogodišnjoj problematici ovog angažmana." "Dugogodišnja problematika" nije birokratski eufemizam. To je službena potvrda da se upozorenja ignorišu godinama. Revizija otkriva da je MC primio 1.410.120 KM donacija iz inozemstva u 2024. godini, ali ne razotkriva identitet donatora. Navodi se samo da "donatorima iz inozemstva... se podnose narativna izvješća o realiziranim aktivnostima u skladu sa zaključenim sporazumima." Ali javnost ne vidi ni sporazume, ni izvješća, ni identitet donatora. Funkcioniranje sustava unutarnjih kontrola, prema reviziji, "nije uspostavljeno na zadovoljavajućoj razini". Nedostaci postoje u svim ključnim procesima, a "aktivnosti koje Memorijalni centar pokreće... nisu okončane." Ovo nije tehnički izvještaj. Ovo je službeni zapis institucionalnog nerada. I dok revizija daje preporuke, Suljagić nastavlja vrijeđati žene na Twitteru, ignorirajući pitanja koja revizija postavlja već godinama. Šutnja o budžetu nije greška. Šutnja je politika. A nasilje prema kritičarima je metoda zaštite te politike.

Kada nasilje postaje službena politika

U trenutku kada mizoginija postaje metoda odbrane institucionalnog (ne)integriteta, u trenutku kada uvrede zamjenjuju odgovore, u trenutku kada buka postaje način zaštite finansijskih veza, mi više ne govorimo o "burnom temperamentu" jednog čovjeka. Mi govorimo o institucionalnoj strategiji kojom se prikriva moralni kompromis. Emir Suljagić nije nasilnik zato što je "temperamentan". On je nasilnik zato što nasilje funkcionira kao taktika. I dok on vrijeđa žene na X-u, dok proizvodi buku oko "pivskih gajbi" i "balavica", pitanje ko ga plaća ostaje bez odgovora. To je svrha nasilja. Diverzija. I to mora prestati. Ne zato što je Suljagić "loš čovjek", već zato što je sistem koji on predstavlja moralno neodrživ. Institucija koja počiva na krvi žrtava genocida ne može biti platforma za selektivnu empatiju. Institucija koja traži pravdu za svoj narod ne može šutjeti o pravdi za druge narode. Institucija koja nosi ime Srebrenice ne može biti vlasništvo jednog čovjeka koji je pretvara u svoj privatni feud zaštićen od odgovornosti. Integritet Srebrenice pripada narodu.

Glasovi iz javnosti

"Ovaj 1. maj je odnio život još jedne naše sugrađanke, Elme Godinjak-Prusac, a za to vrijeme Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica troši vrijeme i energiju vrijeđajući propalestinske aktiviste i prije svega žene na ogavan način. [...] To nije odbrana 'naših' žrtava, nego njihovo ponižavanje."

Lejla Kreševljaković

"Kada je gospodin Suljagić došao govoriti na Univerzitet u Ženevi, ugostilo ga je naše udruženje [...] I kada su te večeri izgovorene stvari sa kojima se ni ljudski, ni politički, ni moralno nisam mogla složiti — pred punim auditorijem jasno sam rekla da se ne slažem sa njegovim stavovima. Da pravda nije u tenku. I da je opasno kada se sila počne predstavljati kao moral. [...] Ne zna — jer je moja reakcija trebala biti prevedena a njega nije interesiralo šta 'bijela balavkinja' ima da kaže."

Ajla Kuduzović

"Volio sam te kao brata, a sada mi se svijet srušio. Šta će jedan bosanski istraživač genocida kod vlasnika Aluminija?"

Emir Hadžikadunić

Integritet Srebrenice pripada istini.
Integritet Srebrenice pripada svim žrtvama, ne samo onima čije se sjećanje može prodati za najvišu ponudu.
Ne u moje ime, Emire Suljagiću. Ne u ime Srebrenice. Ne u ime žrtava koje si instrumentalizirao za zaštitu svog budžeta.
Ne u ime Bosne i Hercegovine.

Ovaj tekst je nastavak prethodno objavljenog članka pod naslovom "Ne u moje ime Emire Suljagiću!" Sve iznesene tvrdnje zasnovane su na javno dostupnim podacima, izjavama na društvenim mrežama i arhiviranim dokumentima. Pozivamo Emira Suljagića i Memorijalni centar Srebrenica da odgovore na postavljena pitanja o finansijskim vezama i diplomatskim partnerstvima.