Naime, već dugo imam određene periode kako ih ja volim zvati.
Ti periodi se odnose na povlačenje iz odnosa, naročito prijateljskih odnosa bez ikakvog razloga.
Sve je išlo dobro, sve je okej i odjednom se povlačim, i tako prođe baš dosta dana bez da se javim ikome.
Iako svi znaju da redovno pitam kako su i treba li im išta, tu tišinu kao da ne primjete.

Koliko god da mi je predobro taj dan sa Dalilom, Ivanom, Natašom, Aljošom, Nejrom nakon tog predivnog dana se povlačim.
Nekako, smatram da sam im previše.
Okej, jesmo mi prijatelji, jesmo mi dobri ali jednostavno ne želim ikom da smetam.
Pogotovo mi teško pada kad se moram javiti nekom zbog poslovnih stvari i time ih ometati.
Čak sam doživio i uspjehe na privatnom planu koje nisam rekao skoro nikom, upravo jer ne želim ometati nikoga sa tom jednom porukom.
Čak i ako nekoga nazovem, spuštam slušalicu, ako pišem - obrišem poruku.

Istraživao sam zašto je to tako i našao sam neke zanimljive odgovore poput straha od napuštanja i sumnje u sebe.
I da Vam iskren budem, imam i taj strah od napuštanja i zaboravljanja.
Iako sam dobrim djelom to sve prebolio, još uvijek je negdje potisnuto, što osjetim na sebi.

Nadam se da će nekom biti od koristi da zna da nije sam u ovom cijelom procesu.