Šta čovjeka čini čovjekom? Biologija nam daje tijelo. Instinkt nam daje impuls. Ali moral i znanje daju nam granicu. U kriminologiji često analiziramo posljedice – nasilje, maloljetničku delinkvenciju, poremećaje ponašanja. Ipak, mnogo rjeđe se pitamo gdje počinje odsustvo savjesti. Jer kriminal nije samo čin on je proces. A taj proces često počinje u prostoru gdje nije razvijena moralna svijest.

Moral nije apstraktna kategorija. On je unutrašnji regulator ponašanja. Etika je sposobnost da razumijemo zašto je nešto ispravno ili pogrešno. Prema teoriji socijalnog učenja Albert Bandura, ponašanje se usvaja kroz modeliranje i imitaciju. Dijete uči posmatrajući. Ako posmatra dijalog, razvija dijalog. Ako posmatra agresiju, usvaja agresiju. Upravo zato moralni razvoj nije spontan proces on je rezultat svjesnog podsticanja.

Sigmund Freud je govorio o unutrašnjem konfliktu između nagona i kontrole. U savremenom jeziku, možemo reći da je razlika između impulsa i odgovornosti zapravo razlika između neobrazovane reakcije i razvijene savjesti. Bez znanja, čovjek reaguje. Sa znanjem, čovjek promišlja. Znanje razvija kognitivnu kontrolu, sposobnost odlaganja zadovoljstva, empatiju i razumijevanje posljedica. Sve su to faktori koji u kriminološkim istraživanjima predstavljaju zaštitne mehanizme od devijantnog ponašanja.

Kada dijete podstičemo da čita, istražuje, pita „zašto“, mi ne gradimo samo njegovu informisanost, gradimo njegovu savjest.

Primarna prevencija kriminaliteta ne počinje u kaznenim institucijama. Ona počinje u porodici, školi, razgovoru. Počinje u trenutku kada dijete nauči da je sloboda odgovornost, a ne impuls. Dijete koje razvija kritičko mišljenje rjeđe postaje žrtva manipulacije. Dijete koje razvija empatiju rjeđe postaje počinilac nasilja. Dijete koje razvija osjećaj lične vrijednosti rjeđe traži potvrdu kroz destrukciju.

Znanje je u tom smislu, oblik socijalne stabilnosti.
Sloboda nije odsustvo granica. Sloboda je sposobnost da razumijemo granice i prihvatimo ih. Prihvatanje sebe i drugih smanjuje osjećaj frustracije i društvene marginalizacije a marginalizacija je jedan od poznatih elemenata ranjivosti za razvoj delinkventnog ponašanja. Društvo koje njeguje prihvatanje i obrazovanje proizvodi stabilne pojedince.

Društvo koje zanemari moralnu dimenziju znanja proizvodi generacije koje znaju mnogo informacija, ali malo razumiju. A razumijevanje je ono što sprječava nasilje.
Čovjek bez znanja preživljava. Čovjek sa znanjem bira. Bez moralnog razvoja ostajemo na nivou instinkta. A instinkt nije dovoljan za zajednicu.

Zato podsticanje djeteta na znanje nije pedagoška formalnost. To je kriminološka strategija. To je etička obaveza. To je dugoročna investicija u bezbjednije društvo. Jer između instinkta i savjesti stoji učenje. A između impulsa i odgovornosti stoji znanje.