Muzika danas, kako na Balkanu, tako i u svijetu zasniva se na vrlo jednostavnom receptu za uspjeh – da ritam bude što brži, tekst što jednostavniji kao i inkorporacija što više plastičnih zvukova.

Dopustite da objasnimo...

Ukoliko pogledamo npr. Spotify top listu kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, ili čak ako odemo malo šire i uzmemo u obzir šire područje Balkana, vidjet ćemo jedan veoma zabrinjavajući uzorak onoga što se sluša. Tako na Spotify playlisti imamo kojekakve repere (iako je upitno šta je više „rap“), nekakve voćkice i samoprozvane umjetnike koji sami sebe nazivaju DJ-evima.

Iako će mnogi reći kako je ovo ustvari zabavna muzika, koja za cilj ima da opusti one koji slušaju istu, ovakva „muzika“ ima vrlo malo elemenata umjetnosti, muzike kao takve ili nekog umijeća vrijednog divljenja.

Bilo bi lijepo vidjeti neke od ovih izvođača kako sviraju neki instrument (USB DJ se ne ubraja nažalost), demonstriraju izuzetne vokalne sposobnosti ili ako ništa, da predstave tekstove pjesama koji će podstaći publiku na razmišljanje o nečemu.

Ili ipak, ako nije previše za tražiti...da ne izgledaju kao vandalizirani ananas sa besmislenim tetovažama i frizurama koje izgledaju kao da ih je netko plastelinom pravio.

Naravno, ne treba biti stručnjak i pretpostaviti kako se to neće desiti u skorije vrijeme. Tekstovi ovih „hitova“ govore najčešće o seksu, perverzijama kojih su se ljudi nekad stidjeli, novcu, automobilima i nikako ne smijemo zaboraviti kriminalu. Neko kvazi-mafijanje koje podstiče omladinu da budu „opasni momci“ i „furaju taj lajf“.

Ako uzmemo u obzir izvorni rap kao žanr, onda ovo što nam se predstavlja danas nema niti jednu dodirnu tačku sa ovim muzičkim pravcem. Nekada je rep govorio o društvenim problemima, nepravdama, klasama i slično. Danas, čini se, se reklamira jedan pravac koji zagovara veoma opasne vrijednosti. Između ostalog, muškarac se predstavlja kao uspješan ako je naoružan, ima 10 žena na brzom biranju i divlja u svakom smislu te riječi.

Ne treba čuditi onda da svaki dan skoro gledamo na vijestima primitivce kako divljaju ulicama, kako se tuku i prave probleme.

Kada pitate prosječnog adolescenta šta sluša, najčešći odgovor biva, „ma sve ja slušam“. Da prevedemo ovu besmislenu konstataciju na jednu razumljivu razinu, to bi onda otprilike značilo ovo, „slušam ono što je društveno prihvatljivo, što je popularno i što će mi društvo reći da imam ukusa jer ni pod koju cijenu ne želim biti drugačiji ili da me društvo ismijava“.

U biti, muzika danas, velika većina, svodi se na jedan veoma primitivan oblik izražavanja. Da stvar bude koliko-toliko prihvatljivija, sve je praćeno vizuelnim efektima (spotovima) gdje su žene oskudno odjevene, neko ih udara po stražnjici, koriste se droge i maše se plastičnim oružjem.

Bivša Jugoslavija je po svakom parametru bila oaza umjetnosti koliko god neki rekli da nije bilo slobode izražavanja. Argument koji vrlo često dolazi od onih koji uopće nisu živjeli za vrijeme Jugoslavije već slušaju priče starijih ljudi, opijeni mržnjom koja im je nametnuta.

Ex-Yu žanr, od Bajage, Zabranjenog Pušenja, Ekatarine Velike, Prljavog Kazališta i mnogih drugih, služi kao savršen primjer šta je ustvari umjetničko izražavanje kroz muziku. Iako prisutni na sceni i danas, ovi bendovi jako često opstaju na marginama, dok Aleksandra Prijović ili Aca Lukas rasprodaju dvorane u nekoliko sati od najave nastupa.

Da li će situacija biti bolja? Vrlo vjerovatno da neće jer je ovaj odron društveni otišao do te mjere da možete stvoriti sliku o nekome isključivo na osnovu muzike koju sluša.