U radu sa ljudima koji su povrijeđeni, skrenuli ili pogriješili, jedna linija je uvijek opasno tanka: linija između saosećanja i spašavanja. Posebno u profesijama koje nose etiku brige, socijalni rad, kriminologija, psihosocijalna podrška, gdje se empatija često pogrešno shvati kao obaveza da preuzmemo tuđi teret.
Pomoći ne znači živjeti umjesto drugoga. Prekomjerno „uskakanje“ često ne oslobađa, već vezuje. Kada stalno uklanjamo posljedice tuđih odluka, ne štitimo osobu lišavamo je prilike da razvije odgovornost, uvid i unutrašnju snagu. Teret koji je nastao iz nečijih izbora ne može se trajno ukloniti spolja; on mora biti nošen iznutra da bi postao lekcija, a ne kazna.
Paradoks je i lijep i težak: kada ne spasavamo, mi zapravo govorimo „vjerujem da možeš“. Kada stalno olakšavamo, poruka je često suprotna „bez mene ne možeš“. U etičkom smislu, zadržavanje granica nije hladnoća, već poštovanje prema autonomiji i sposobnosti drugog. U kriminološkom kontekstu ovo je naročito važno prevencija i resocijalizacija ne počivaju na uklanjanju odgovornosti, već na njenom postepenom vraćanju. Sistem koji samo amortizuje posljedice, a ne jača kapacitete pojedinca, proizvodi zavisnost.
Saosećanje nije čin preuzimanja tuđeg života. Ono je priznavanje tuđeg tereta i odvažnost da vjerujemo da će osoba iz njega nešto naučiti. Prava ljubav, prava briga i etički profesionalni pristup ne oduzimaju, već oslobađaju.
Saosećanje nije čin preuzimanja tuđeg života. Ono je priznavanje tuđeg tereta i odvažnost da vjerujemo da će osoba iz njega nešto naučiti. Prava ljubav i prava briga ne oduzimaju, već oslobađaju.