Ljudi kažu da sam drag, vide trud, posvećenost, neki vide i ljubaznost.
Kažu da puno ulažem u odnose, da sam tu kad treba, da se dajem više nego što možda i trebam.
Vide i da kad volim - volim.
Vide spremnost na pomaganje i usrećivanje drugih.
Vjerujem da ne griješe jer sve to zaista jesam, možda i nisam.
Ili sam jednostavno naučio da igram tu ulogu dobro?
Ali ono što rijetko ko vidi jeste koliko to nekad zna da iscrpi, koliko često ostajem sam sa sobom i osjećajem da sam previše tu za neke, a premalo za sebe.
Osjete sreću, oslonac, dakle vide rezultate dok ono što ne vide je mnogo više od tih rezultata.
Vide i koliko zapravo ulažem u odnose sa dragim osobama, koliko mi je stalo do njih.
Vide i navijanje za United, uživanje u gledanju G2 i Vitalitya.

Ono što ne vide jeste anksioznost koja me ubija baš onda kad bih trebao biti najsigurniji u sebe.
Neki i ne znaju da sam zapravo imao i depresiju prije par godina, bez prijatelja i bez podrške.
Ne vide moje stalno overthinkovanje, strah od napuštanja koji govori da će svi otići.
Okretanje misli pred spavanje do kasno u noć, eh da znaju koliko je teško zaspati...
Da znaju i koliko je teško boriti se sa socijalnom anksioznosti...
Ne vide hiljade prolivenih suza navečer, dok su oni sretni i dok ispijaju kafe.
I baš se nekada i sam zapitam, "pa čekaj, misli li iko gdje li sam ja" kao što ja mislim na njih?
Vjerujem da ne znaju zašto sam ovakav, ili samo ne žele pročitati još jednu dosadnu knjigu naslova - "Život Almina".
Ne znaju da volim sitnice - one poruke koje stignu bez razloga, one male geste koje kažu "tu sam".
Volim pisati sa ljudima koji su mi dragi, jer tada ne osjećam tišinu kao prijetnju.
Ne znaju ni koliko se zapravo borim sa analizom svake poruke, pogleda, izgovorene riječi.
Ali znaš šta?
Ne znaju i da mi je sreća drugih važnija od sebe samog, uspjeh drugih me više raduje od vlastitog.
I vjeruj, nisam ih zaslužio - nikoga od njih.
Ovakav baksuz, debil i dosadnjaković kao ja - nije ih zaslužio.
Ne znam, možda je to do mog impostor sindroma, koji mi kaže da ništa nisam stvarno zaslužio.
Griješim često, a u nekim stvarima se borim više nego što pokazujem.

Ne vide, ili jednostavno ne žele da vide.
Nisam kamen, nisam pijesak - nisam bez emocija.
I često imam probleme sa vjerovanjem bliskim ljudima, često me i neke njihove stvari povrijede, koje su drugima sasvim normalne.
Za sebe sam uvijek govorio da sam samo putnik i ništa više od toga.
Shvatio sam i da neke "bliske" osobe nisu bliske, da se stide što me čak i znaju, ili su tu jednostavno iz koristi.
Kada plačeš, kada trebaš nekoga - uvijek je tako da ih nemaš oko sebe.
Sve dok ne napraviš uspjeh, ma koliko on malen bio...