Uvijek sam nekako gledao na one prijatelje koji su uvijek tu, koji se jave...
Išao sam nekako očima u to sve, bez gledanja u srce.
Oči i ono što one vide su me vodile za prijateljstva brojna.
Javi se - to oči vide.
Izađemo - to oči vide.
Nisam puno obraćao pažnju na to srce, kao da ga Bog nije ni dao.
Kažu da oči vide njima vidljivo a da srce osjeti ono što oči ne vide.
I često bude upravu.

Mic po mic, sekunda po sekundu, minuta po minutu dok nisam odlučio da pogledam u srce, i da se krenem voditi sa njim.
Par događaja me je navelo da shvatim da nikakva javljanja, nikakvi izlasci srcu nisu bitni ako ono ne uživa u tome.
Ako srce nije zadovoljno, džaba krečim.
Oči će reći da se javio taj i taj prijatelj, uradio je to i to dobro, vako nako.
Ali srce nikada neće lagati svoje osjećaje pogotovo sa ljudima sa kojim mu je fino.

Onda sam shvatio da nije bitna daljina za srce, njemu je bitna sigurnost.
Sigurnost u tu osobu.
Pa tako sada ne čekam da prvi pišem nekim ljudima, zašto bih?
Ako je tebi lajk na poruku okej, ako je tebi odgađanje planiranih događaja okej, ako je tebi neko drugi prioritet onda je i meni sasvim okej da budemo na distanci.
Ako ti momak ili cura brane, okej ne moramo biti ni prijatelji.
Javljam se osobama koje srce voli a ne oči.
Javljam se Dalili jer srce nije lagalo nikada za nju.
Javljam se Ivani, srce je bilo upravu.
Toliko nekih oluja i poslije svake oluje srce se radovalo njima, čak i u oluji.
Javljam se Lejli, Eni, Adili, Nataši jer srce ne zna za daljinu kada se osjeća sigurno.

Oči će reći, javio se, stalo mu je.
Srce će reći, ispunjava svoju normu ljubaznosti i ponuditi jasne dokaze.