Godine 2020. kada se sve dodatno zakuhalo s pandemijom korona virusa, rekoše vrli mislioci neki da su sljedeće dvije sedmice ključne. Ali ova rečenica se nije odnosila samo na nas, već i na ostatak svijeta. Međutim, dvije sedmice prerastoše u dvije godine gdje su nas u 2022. dočekale neke brojke koje nismo mogli ni slutiti da će se naći na etiketama proizvoda. Riječ blago preinačila se u naglo poskupljenje. A blago vama ako ne znate o čemu govorim; očito je nekom inflacija brat, a nekom šah-mat. Kada 2022. dodate još dvije godine dobijete 2024. u kojoj su gospoda s Oxforda proglasili riječju godine „brain rot“ ili vam ga truhljenje mozga.

A gdje i ne bi počeo truhliti kada smo se orijentirsali po svojoj utrobi, a ne mozgu; sve što se ne koristi truhli/propada. Dokaz za to leži u ovoj svakodnevnoj potražnji za Dubai čokoladom. Ja je, od nekog nemara za tim krajevima koji ne mare za najvažnije pitanje (Palestinu), nazivam Abu Dabi čokolada. Sve je to isto. Ponuda nekog luksuza da omami siromašne duše. Još zanimljivija stvar da bude i paradoks sam po sebi, Dubai koji je sinonim za luksuz zapravo je siromašan da proizvede nešto od svojih sirovina za tu slasticu jer ih nema, ni kakao, ni pistacije ne rastu u tim krajevima, a Boga mi ni kadaif im se ne mota po Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Pokušaj toga da Istok imitira Zapad ostaje samo na pokušaju, a tačka gdje East meets West je Internet i druga tačka gdje West meets East jeste ona na nišanu snajperiste dok cilja srce djeteta u Palestini i gdje sve ne.

Čudno, od jedne slastice dođosmo do snajperiste. Samo postavljam pitanje i ne tražim odgovor. Želim da se još neko zapita. Ima li gdje onog bojkota izraelskih proizvoda i jel nas stid za jedan poguzijanluk pravdati nenormalno puno novca, a sa savjest, koja se na momente javi, tješiti kako smo na sergiji dali (neki kažu i bacili, izraz bacio na sergiju uvriježen u nekim krajevima BiH) za Palestinu i dostaJ.

Početna misao pri pisanju ovog članka bila je fenomen poskupljenja svake druge godine, a raja ne prestaje da troši. Nekome će ovo sve izgledati besmisleno što sam napisala, oprostite, nije mi žao. Jer svaka moja misao, ako ne započne onda završi prizorima užasa koje kreira i$ra€l (umetnuti simboli predstavljaju porijeklo sredstava kojim se finansiraju zločinački poduhvati ove genocidne tvorevine).
Napisala je Elif Šafak u svojoj knjizi „Mimarov šegrt“ riječi koje idu od prilike ovako: ako se ne koristi drvo propada, čelik hrđa, a čovijek griješi ‒ moramo raditi. Radimo na tome da se o bitnim stvarima bar govori kako ne bismo griješili.
#freePalestine