Šta bismo dali da smo na njihovom mjestu, mjestu osoba s invaliditeom, nekim, bilo kojim? Znam da smo prečesto na mjestu koje je predviđeno za parkiranje vozila u kojem se nalazi osoba s invaliditeom, ali ništa ne dajemo za to osim slike da smo bahata stvorenja koja misle da su samo oni bitni i njihove potreba a ostali, koji ostali? Zar ne? Kada ugledam takav prizor, sjetim se jedne epizode u seriji Seinfeld kada se George parkira na mjesto rezervisano za osobe sa invaliditetom pa ga naposljetku dočeka prizor uništenoga auta od strane ljudi koji su čekali vlasnika istog da se pojavi.

Toliko je prepreka za normalno odvijanje života, ali oni koji moraju pronalaziti put i za svoja kolica su najbolje toga svjesni. Kamo sreće da su i ostali, možda ih ne bi i kreirali na prvom mjestu. Koliko često imate priliku vidjeti da je bar ulaz u neki objekat pristupačan, o daljem uređenju da i ne govorim. Nekada ste u dilemi da li je to ski skakaonica ili pristupna rampa. Nedavno sam prošetala po jednoj zdravstvenoj ustanovi, državnoj naravno, tražeći bar jedan toalet kojim bi se osoba s invaliditetom mogla poslužiti, ali bezuspješno. Sve je to skučeni prostor i za ulazak bez kolica, smetate i samome sebi tu, a džoger u ćošku vas gleda u čudu i pita se ko je tu višak.

Pomislih da napišem „lako ćemo za prostor“ ali ne bih da nas ureknem. Koliko često mislite uopće o potrebama ljudi koji moraju proći baš tim trotoarom na kojem ste se vi skrasili svojim vozilom? A koliko često mislite o djetetu u školskoj klupi kojem ni nastavnik niti nastava na prvom mjestu i ne prepoznaju njegov invaliditet, a kamo li da se prilagode? Da li vaše dijete razumije da njegov školski drug/drugarica je osoba s nekom vrstom invaliditeta i ne pomišlja da ga zadirkuje već je voljan da pomogne koliko je u stanju?

Kada čovjek živi u vlastitom domu s mnogobrojnim preprekama kao i van njega, onda se posebno zamislite nad takvim životom. Evo jednog primjera za to:
Nedim Hrvanović se od svoje sedme godine suočava s teškom dijagnozom – cerebralnom paralizom. On je paraplegičar, slabovidan i ima ozbiljne srčane probleme. Svakodnevni život mu je obilježen preprekama koje većini ljudi nisu ni zamislive. Nedim trenutno živi kao podstanar na četvrtom spratu zgrade bez lifta. Zbog toga se često dešava da po pola godine ne izađe iz stana. Kada je potrebno da izađe, potrebna je pomoć četiri do pet osoba da ga iznesu, a kada nema pomoći, spušta se niz stepenice na zadnjici, što dodatno ugrožava njegovo zdravlje. U stanu puzi, jer invalidska kolica ne mogu da se koriste u tako skučenom prostoru. Nažalost, ne može samostalno leći na krevet, pa spava na podu jer njegov otac, iako pokušava pomoći, zbog svojih zdravstvenih problema to više nije u mogućnosti. O Nedimu se brine njegov otac, koji ima 72 godine i sam je teško bolestan. Od 2001. godine, kada je Nedimova majka preminula, ovaj starac je jedini oslonac svom sinu, ali teret svakodnevne borbe sve mu je teže nositi. (Tekst apela za pomoć Nedimu Hrvanoviću iz Lukavca objavljen na facebook stranici „Humanitarne akcije“)

Da bi se prostor prilagodio, na prvom mjestu se moramo mi svi prilagoditi. Da, baš svi. Počevši od naših postupaka koje smatramo bezazlenima pa do realizacije nečeg velikog ukoliko smo baš ta osoba čiji se potpis i odobrenje čeka za neko poboljšanje. I nipošto si ne uzimajte za pravo da nekoga gledate s visine ili omalovažavate nečiji kapacitet i volju. Ne možete zamisliti kakva se krila nalaze iza tih invalidskih kolica, kakav se briljantan um krije iza autizma, kakav se kosmos odvija iza zatvorenih očiju... Vaše riječi igraju veliku ulogu u svemu ovome, te na kraju ovog članka ostavljam jedan link na kome se nalazi tabela s riječima koje su prikladne i onima koje to nisu kada govorimo o ovoj temi. https://portaloinvalidnosti.net/2024/11/preporucen-i-neprikladan-jezik-invalidnosti