Kada smo u potrebi, često primijetimo da oko nas nema nikog. No, čim ostvarimo neki uspjeh ili postignemo zacrtano, svi se pojave iznenada, spremni da pruže "podršku", jer se pak, sada nešto može dobiti od nas.
Taj "prijateljski" odnos postaje u velikoj mjeri transakcijski, zasnovan na tome šta to drugi mogu iskoristiti i dobiti od nas.
Bili smo u situaciji da jednostavno nestanemo a da niko i ne primjeti, vodimo bitke a niko i ne primjećuje.

Sve više ljudi, vrednuje jedni druge po vanjskom izgledu i dubini njihovog džepa. Čini se da je dubina džepa postala važnija od dubine ličnosti, a fizički izgled, postao je mjerilo vrijednosti.
Tako se ljudski odnosi sve više svode na korist koju možemo donijeti, zaboravljajući pravu smisao zajedništva, empatije i međusobne podrške.

Društvo se sve više okreće ka individualizmu, gdje su lični interesi na prvom mjestu.
U takvom okruženju, lako se desi da dođemo do tačke pucanja poput depresije, a da niko i ne primjećuje.
Ne pomaže ni to što društvo, koje je postalo toliko usmjereno na spoljašnji uspjeh, rijetko postavlja jednostavno pitanje: "kako si?" i "trebaš li nešto?".
Ti sitni gestovi pažnje, u većini slučajeva je potreba da se ispuni forma.
Zapitajmo se kada smo nekoga toliko smarali jer nam je bilo toliko stalo do njegovih osjećaja?

Mnogi će glumiti prijatelje kojima je stalo, no djela su uvijek govorila za sebe više od riječi, a izgovori o vremenu postali su učestali alat kojim se misli "nisi zanimljiv".