Suština ceduljičarskog društva

„Ceduljica“ je riječ koja u našem društvu odavno nije samo komadić papira. Ona je postala simbol – neformalna valuta moći, putnica za privilegije, potvrda pripadnosti i, na kraju, dijagnoza sistema u kojem institucije ne znače ništa ukoliko iza tebe ne stoji netko „važan“. To je društvena šifra, kratka i neformalna, ali s posljedicama koje nadilaze svaku službenu odluku, zakon ili natječaj.

Njeno porijeklo mnogi povezuju s ratnim Sarajevom – s vremenom kada je ljudski život često ovisio o potpisu, poznanstvu ili kratkoj poruci „Ovu/ovog pustiti“. No ono što je počelo kao sredstvo preživljavanja, vremenom se pretvorilo u obrazac funkcioniranja cijelog društva. „Ceduljice“ su preživjele rat, ali su procvjetale u miru.

Od improvizacije do sistema

U ratu su ceduljice možda i imale nekog smisla: bile su način da se spasi život, da se prođe kontrolni punkt, dobije lijek. U kaosu bez zakona, one su predstavljale improviziranu humanost. Međutim, nakon rata, taj privremeni sistem povjerenja nije nestao. Pretvorio se u institucionaliziranu mrežu interesa. Danas se ceduljice više ne pišu olovkom na papiru, nego su pretvorene u poruke, pozive, e-mailove ili „preporuke“. Ali suština je ista – umjesto da sistem prepoznaje sposobnost, on prepoznaje vezu. Danas to zovu "network".

Tako je nastala Bosna (i regija) ceduljica: država u kojoj se više cijeni poznanstvo nego kompetencija, lojalnost nego znanje, poslušnost nego integritet. U njoj se na ceduljicu ne dobija samo prolaz kroz punkt, nego i radno mjesto, javni tender, funkcija, pa čak i pravda. „Ceduljica“ je postala nevidljivi ustav – dokument koji ne postoji, ali po kojem se sve odlučuje.

Ceduljica kao DNK klijentelizma

Fenomen ceduljica nije samo moralna deformacija; to je politički mehanizam. Ona održava klijentelistički poredak u kojem se moć i resursi ne raspoređuju prema zakonima, već prema ličnim i stranačkim odnosima. Sistem „ceduljica“ počiva na tri temeljna stuba: lojalnosti, recipročnoj koristi i strahu.

Lojalnost – jer se zna kome pripadaš. Korist – jer očekuješ uslugu zauzvrat. Strah – jer znaš da bez ceduljice više nemaš pristup ni onome što ti po zakonu pripada. U takvom sistemu, institucije postoje samo kao kulisa, a odluke se donose iza zatvorenih vrata.

Zato nije čudo što se u Bosni i Hercegovini i dalje govori da je „najvažnije koga znaš“. To je suština ceduljičkog društva – formalna pravila su zamijenjena neformalnim dogovorima. Meritokratija je postala mit, a kompetencija prijetnja onima koji sistem održavaju. Svaka ceduljica potvrđuje nejednakost, ali i održava stabilnost poretka koji tu nejednakost hrani.

Od države prava do države usluga

Kada „ceduljice“ zamijene zakone, država se pretvara u servis za privilegirane. U zdravstvu, to znači da će pacijent s „preporukom“ proći brže preko reda; u obrazovanju da će dijete s „vezom“ prije dobiti stipendiju; u javnom sektoru da će napredovati poslušni, a ne sposobni. Takva država prestaje biti zajednica građana i postaje mreža privatnih interesa. I zato je ključna posljedica – uništavanje povjerenja.

Ljudi više ne vjeruju da se išta može promijeniti. Oni ne očekuju pravdu, već vezu. Ne pišu žalbe, nego traže posrednike. A kad nestane vjera u institucije, gubi se i vjera u državu. Ostaje samo osjećaj poraza – tihi zaključak da „ništa ne vrijedi ako nemaš ceduljicu, tj. vezu“.

Patriotizam bez sistema

Ratni ponos, koji je nekad nosio ideju pravedne borbe, zamijenila je poslijeratna realnost sitno-šićardžijskih interesa. Mnogi koji su Bosnu branili s idealima, danas gledaju kako se te vrijednosti obezvređuju kroz političku kombinatoriku, korupcijske mreže i društvenu apatiju. Patriotizam je tako postao fraza, dok su oni koji su patriotizam živjeli ostali po strani – bez posla, bez priznanja, bez „papira“. Paradoksalno, ali upravo su najpošteniji danas najveće žrtve sistema ceduljica.

Kako se boriti protiv ceduljica

Borba protiv ceduljica ne vodi se samo na nivou zakonima – jer zakoni već postoje. Ona se vodi promjenom društvene svijesti: vraćanjem povjerenja u institucije, ali i moralnog autoriteta onima koji ga nisu zloupotrijebili. To znači da mediji, građani i civilno društvo moraju ponovo zauzeti prostor javnosti koji je politika okupirala. Javnost je jedina stvar koje se moć boji.

Nije dovoljno samo kazati „neka institucije rade svoj posao“. Treba zahtijevati da ga rade. Jer sve dok ceduljice odlučuju o sudbinama, Bosna će ostati zemlja u kojoj zakoni vrijede samo za one koji nemaju koga da ih napiše, tj. ne vrijede ni pišljivog boba.

Da zaključimo, „sarajevske (i druge) ceduljice“ nisu anegdota iz devedesetih godina, već živa stvarnost današnjice. One su ogledalo društva koje se nikad nije do kraja suočilo s vlastitim moralnim bankrotom. Dok god postoji vjerovanje kako se sve može „srediti“, dotle će svaka reforma biti samo puka kozmetika. Možda je najtragičnija spoznaja upravo ova: u zemlji koja se nekad branila srcem, danas se sve rješava – ceduljicom.