Često se pitam zašto ljudi dijele druge po boji kože, siromaštvu ili načinu govora. Romi su dobar primjer toga. Neki ih gledaju kao „drugu vrstu“ jer žive drugačije, neki bogatije, neki siromašnije, ili zato što imaju drugačiji naglasak. Meni to nikad neće biti jasno. Zašto stavljati ljude u kutije, kad smo svi ljudi? Zašto suditi nekome samo zato što je drugačiji?

Najviše me pogađa kada ih zovu „cigani“. Ta riječ zvuči grubo, ružno, i nosi toliko predrasuda. Ako među Romima ima loših ljudi, zar ih nema i među nama koji nismo Romi? Ako među njih ima i siromašnijih zar ih nema i među nama?
Ne volim kada ljudi misle da su Romi prljavi ili da kradu. Kad čujem „ciganska posla“, uvijek se zapitam, zašto? Oni su ljudi, i nisu svi isti, baš kao ni mi.

U svojoj srednjoj školi imala sam najbolju drugaricu koja je bila Romkinja. Kad kažem najbolja,pored njene neizmjerne dobrote,mislim i na to da je imala prirodnu ljepotu koja se ne može stvoriti šminkom. Imala je crnu dugu kosu, tamne velike oči i taman ten. Profesori su govorili da je kao glumica. Bila je iskrena, topla i posebna. Dan danas smo u kontaktu i drago mi je što je u mom životu.

Upoznala sam i druge Rome i oni su tako dragi, umiljati i topli ljudi. Mnogi koji osuđuju rasizam, ipak gledaju Rome drugačije, a to mi nije jasno.

Na kraju, svi smo ljudi. Nema smisla dijeliti nas na Rom i ne-Rom, bogate i siromašne. Svi dišemo isti zrak, osjećamo isto, i svi imamo svoje snove i svoje borbe. Trebamo pamtiti da smo jedno i da tako mora ostati. Trebamo se truditi upoznati ljude izvan stereotipa, jer samo tako možemo stvarno razumijeti jedni druge.