Postoji umor koji nema medicinsko ime. Ne vidi se na nalazima, ne popravlja se vitaminima, ne prolazi ni nakon godišnjeg odmora koji smo otplatili na barem šest rata. Taj umor ne dolazi od rada, nego od stalnog srkleta. Od osjećaja da se nešto sprema. Da nešto dolazi. Da mir nikada nije mir, nego pauza između dvije vijesti.

U Bosni i Hercegovini se ne živi – ovdje se čeka. Čeka se nova kriza. Nova izjava. Novi izbori. Novi rast cijena. Novi kredit. Nova prijetnja raspadom. Nova tragedija koja će nas na trenutak sabrati, pa jednako brzo rasuti.

Probudiš se, skuhaš kafu, otvoriš telefon. Ne tražiš dobre vijesti – tražiš da nema loših. To je već razlika koja objašnjava sve.

Jedan dan nas dočeka poskupljenje koje pojede se planove raspoređivanja plate prije nego što smo je i dobili. Drugi dan nas dočeka saobraćajna nesreća u kojoj je neko dijete poginulo jer sistem nije stigao da postavi znak, ležećeg policajca ili savjest. Treći dan nas dočeka političar koji, iz udobne fotelje, priziva krize kao da naručuje krempitu. I svaki put reagujemo isto: kratki šok, kratki bijes, kratka digitalna revolucija – pa povratak u tišinu.

To nije apatija. To je iscrpljenost.

Sarajevo je grad koji može jako dobro razumjeti taj umor. Grad koji je preživio historiju u kondenzovanom obliku i sada živi u produženoj sjeni svoje izdržljivosti. Ovdje je sve simbol, a malo šta sistem. Ovdje se kvar na tramvajskoj pruzi doživljava kao metafora države. Ovdje se red pred šalterom ne posmatra samo kao red, nego kao podsjetnik da vrijeme kod nas nema istu vrijednost kao drugdje. Mi smo društvo u „stand by“ režimu.

Unutrašnji alarm se nikad ne gasi. Politički alarm. Ekonomski alarm. Sigurnosni alarm. Čovjek se navikne na sirene, ali tijelo ne zaboravlja da su tu. Zato se budimo umorni i kad spavamo osam sati. Zato planiramo oprezno, kao da pravimo plan evakuacije, a ne plan godišnjeg odmora. Zato nas sitnice izbace iz takta – jer rezervoar tolerancije je već odavno na rezervi.

Nismo mi umorni od rada. Radimo mi. Snalazimo se. Gradimo svoje male živote u velikim pukotinama sistema. Umorni smo od iščekivanja da se sve može desiti – a ništa se nikad suštinski ne rješava. To je umor bez katarze.

U nekim društvima kriza proizvede reformu. Kod nas kriza proizvede još jednu krizu, kao loše napisanu seriju koja je dobila previše sezona. Navikneš se na napetost. Počneš je zvati normalnošću. Redovno: “Ma dobro je, može i gore.” se obistini. Jer, zaista može gore. Ali pitanje je koliko još možeš ti.

Najopasnija stvar u ovoj zemlji nije bijes. Bijes je zdrav znak da nešto nije u redu. Najopasnija je tiha napetost. Tinjanje. Društvo koje ne gori, ali nikada se ne ohladi do kraja. Društvo koje je stalno na ivici, ali bez dramatične scene u kojoj se nešto konačno prelomi. Mi ne živimo u stalnoj eksploziji. Živimo u stalnoj pauzi. A ta pauza koja traje predugo počne ličiti na život.

Šala postaje mehanizam odbrane. Ironija postaje jezik generacije. Cinici postaju najrealniji ljudi u prostoriji. Djeca odrastaju slušajući kako je “samo nek ne puca” najviši standard stabilnosti kojem možemo težiti. Ambicija se prilagođava granicama mogućeg, a moguće je uvijek malo manje nego što bi trebalo biti. I tako, polako, prihvatimo da je umor dio identiteta.

Ali nije.

Nismo lijeni. Nismo nesposobni. Nismo rođeni umorni. Preopterećeni smo stalnim iščekivanjem. Predugo živimo sa osjećajem da je svaki mir privremen, svaka stabilnost krhka, svaka dobra vijest sumnjiva. Društvo koje živi u stalnoj pripravnosti ne može biti opušteno. A bez opuštenosti nema povjerenja. Bez povjerenja nema planiranja. Bez planiranja nema budućnosti.

Možda prvi korak nije velika revolucija. Možda je prvi korak priznanje: da smo umorni. Ne od života, nego od stalnog čekanja da život počne. Možda je vrijeme da isključimo alarm – ne zato što opasnosti nema, nego zato što ne možemo vječno živjeti kao da će se sve srušiti sutra. Jer ako stalno čekamo zemljotres, nikada nećemo graditi kuću. A bez kuće, umor postaje jedina adresa koju imamo.