Balkan - mjesto brojnih pojava koje se tumače na razne načine.
Upravo jedna takva je tema ovog članka i odnosi se na zadrtost.
Zadrtost bi mogli svrstati negdje u "gonimo po svom ćeifu".

Koliko nam se puta desilo da smo se posvađali oko banalnih stvari i raskinuli brojna prijateljstva ili poznanstva?
Jednostavno, pozivate na razgovor i na riješenje problema ali druga strana neće pa neće.
Recimo, sukobili ste se oko lopte koju komšijin mali ubaciva nonstop u Vašu avliju.
Ma kakvi, kompromisa bez.
"Šta ću ja sa njim razgovarati, ta on je belaj napravio nek se on prvi izvini".

I tako u nedogled.
Volimo biti zadrti pa to ti je.
Naravno, ova pojava ima i svojih dobrih osobina ali mislim da ga je naš narod izokrenuo.
Rekli bi, "šta ima on više pričati, djela su sve rekla".
No zar nije kulturnije da se prvo objasnimo prije pravljenja bilo kakvih hvalospjeva.

Dva muzičara su se posvađala oko mišljenja, gdje su se prozivali nonstop u pjesmama i svađali se na krvničko ime.
Od vrijeđanja porodice do izmišljanja laži.
No, nakon nekog vremena zajedno su sjeli i porazgovarali, razumjeli stavove drugih strana i izvinuli se.

Dakle, ne moramo uvijek biti zadrti da se ne pričamo sa komšijom iz primjera.
Nađi kompromis, možda se djeca igraju i njima je neki ćeif ubaciti loptu u tuđu avliju, ko zna.
Sjedi, popričaj.
Nije uvijek riješenje glumiti nedodirljivog.