E pa lično sam podijeljen.
Lijepo je imati jednog Aljošu, Adilu, Džejlu sa kim dijeliš sreću, nesreću i uspjehe.
Lijepo je znati da si nekom drag i da te neko stvarno želi oko sebe.
Nekoga ko ti usađuje osjećaj pripadnosti, sa kim rasteš.
Lijepo je imati Aljošu, Adilu, Džejlu, da bez ikakve potrebe pita kako si, treba li išta?

Ono što ne smatram kao okej, jeste da imate nekoga a zapravo ga nemate.
Sjedite, umireš unutra.
Ma kakvi, ni pokušaj pomoći.
Nije okej navodno ih "imati" a osjećati se da tu ne pripadaš.
Nije lijepo dobijati poruke samo kad zatreba.
Glumiti bliskost je postalo lako, pričati o svojim problemima a niko da ne sluša je još lakše.

Povjerenje se ne gradi na velikim stvarima, povjerenje se gradi na malim gestama i malim stvarima.
Daleko od toga da je biti sam lijepo, svi ljudi vole imati društvo, ali nekada je bolje sam nego sa svakim.
A još je gore, kada znaju da imaš određene probleme, ali ne rade ništa da pomognu.

Glumimo da smo zajedno a zapravo smo udaljeni, ne poznajemo se.
Ne znam ni kako je osoba pored mene.
Sve se svelo na priče toplo - hladno.
I sve dok je god Aljoše, Adile, Džejle, znam da će se barem neko meni radovati.