Dragi svijete,

Strašno mi je žao, ali ja sam čovjek.
Zašto se mora pravdati za svaku emociju?

Žao mi je Dalila, Ivana, Nataša, Nejra, Adila, Aljoša, Džejla, Ena, Lejla - nisam savršen.
Griješim, mnogo griješim.
Anksiozan sam, stidan, ne perfektan.
Ne znam da li ste zamišljali ovakvog prijatelja, kolegu ili šta sam Vam već?
Nisam perfektan,
Još uvijek u 3u1 Ness sipam šećer,
Još uvijek imam strahove,
Još uvijek ne podnosim ljeto,
Još uvijek čekam poruke koje možda ne stignu,
Još uvijek govorim da nema veze kada itekako ima veze,
Još uvijek krivim sebe i kad nisam kriv,
Još uvijek overthinkam na sve moguće,
Još uvijek me strah reći bilo šta,
Još uvijek me strah koristiti Tereu,
Još uvijek čuvam staru kutiju od mobitela, znaš, zlu ne trebalo,
Još uvijek mi je J Balvin najdraži.
Još uvijek Vas ne želim zamarati svojim danom, svojim glupostima, radije pričajte o sebi.
Još uvijek radije krijem u sebi, nego da popričam.
Žao mi je, nisam najbolja osoba koju poznajete.

Griješim i nisam ono što mislite da jesam.
Ustvari, ne znam, nebitno je.


Ali svijete,
Bez obzira na sve to,
Smijem se.
Pričam.
Plačem.
Čovjek sam.

Svijete,
Nisam ti dopustio da me tvoji "još uvijek" slome.
Nisam savršen, to znaš.
Ljudi mi govore da imam hrabrosti da ovakve stvari pišem.
Nije to nikakva hrabrost, nadam se da će to shvatiti već jednom.
Onaj nečujni Almin je dobio priliku da priča, napokon.
Vjerovatno ću osjećati strah dok ovo objavljivao, ali upravo taj strah je obrana zone komfora.