Kad razmisliš, automobil uopšte nije samo stvar. Ljudi ga često svode na prevozno sredstvo, ali to je površno. Automobil je trenutak u kojem je čovjek rekao: neću čekati da mi neko drugi kaže kad i kako mogu krenuti. To je taj klik u glavi — hoću da idem sad, i hoću kad ja hoću.

Prije automobila svijet je bio manji. Nisi mogao tek tako odlučiti da odeš negdje. Sve je bilo sporije, udaljenije, teže. Automobil je prvi put dao običnom čovjeku osjećaj da upravlja prostorom i vremenom. Da razdaljina više nije prepreka, nego samo broj na satu.

Kad se prvi automobil pojavio, ljudi mu se nisu radovali. Smijali su se. Carl Benz je napravio čudnu spravu koja se dimila, tresla i plašila konje. Nije ličila ni na šta poznato. Bila je skupa, nepouzdana i više ličila na eksperiment nego na budućnost. To nije bilo za sve ljude. To su kupovali bogati, radoznali i oni koji se nisu plašili podsmijeha.

A onda se pojavila Benzova žena. Uzela je auto bez pitanja i krenula na put. Nije bilo benzinskih pumpi, nije bilo servisa, nije bilo navigacije. Kupovala je gorivo u apotekama, sama popravljala kvarove i pokazala da automobil nije samo ideja, nego alat. Prva prava vožnja u historiji bila je čin čistog inata i hrabrosti. I baš zato je uspjela.

Pravi lom se desio kasnije. Kad se Henry Ford pojavio i rekao: nije poenta da automobil imaju rijetki, poenta je da ga imaju svi. Ford nije bio sanjar. Bio je praktičan. Uveo je serijsku proizvodnju, pokretnu traku, brzinu. Model T nije bio lijep, ali je bio dostupan. I odjednom, običan čovjek je imao vozilo. Mogao je otići dalje nego ikad prije.

Mogao si ga dobiti samo u crnoj boji ali ne iz hira. Naime, crna se najbrže sušila. Efikasnost prije ljepote. To je bio trenutak kad automobil prestaje biti luksuz i postaje dio svakodnevice.

Kako su godine prolazile, automobil se mijenjao zajedno s nama. U početku nije bio bezbjedan. Vozilo se bez pojasa, bez zaštite, oslanjalo se na sreću i instinkt. Onda su došli pojasevi, zračni jastuci, sigurnosni sistemi. Zanimljivo je da je Volvo izmislio moderni sigurnosni pojas i poklonio ga svijetu. Nisu ga zaključali patentom. Rekli su: neka svi koriste. I time su spasili milione života. Rijetko plemenit trenutak u industriji.

Onda su došle brzine, udobnost, tišina, elektronika. Automobil je postao mjesto gdje slušaš muziku, gdje šutiš, gdje se posvađaš, gdje se pomiriš. Mala soba koja se kreće.

Paralelno s tim nastajali su giganti. Mercedes je gradio ime na kvalitetu. Toyota na pouzdanosti. Ford na dostupnosti. Ferrari na emociji. Volkswagen na državnoj podršci i potrebi naroda. Neki su rasli zbog rata, neki zbog politike, neki zbog čiste ljudske potrebe za kretanjem. Zanimljivo je kako automobil često nadživi ideologiju koja ga je stvorila.

A čemu sve automobil zapravo služi? Svemu. Vozi te na posao. Vozi te na more. Vozi te u bolnicu. U njemu položiš vozački i osjećaš istinsku slobodu. U njemu se i oprostiš posljednji put.

Automobil je svjedok više ljudskih priča nego bilo koja druga mašina.

Tu su i ekstremi, koji su zapravo ogledalo nas samih. Imamo automobile koji idu skoro 500 na sat, i one koje možemo prestići pješice. Imamo Rolls-Royce u kojem se ne čuje okolina i sportske automobile koji te tresu kao da si dio motora. Imamo Multiplu, dokaz da estetika ponekad izgubi bitku, i Ferrari koji izgleda kao da ima dušu. Clarkson je rekao da Ferrari ne kupuješ zato što ima smisla, nego zato što želiš da osjetiš nešto. I to je tačno.

Budućnost automobila će biti tiša. Električna. Možda bez volana. Možda bez vozača. Ali neće nestati suština. Čovjek i dalje želi da ide kad hoće i gdje hoće. Da ne pita. Da ne čeka. Automobil će se mijenjati, ali razlog zbog kojeg je nastao ostaje isti: da čovjeku da slobodu kretanja i iluziju kontrole nad vremenom.

Dok god čovjek osjeti poriv da ode dalje nego što mu noge dopuštaju — automobil će postojati.