Napomena: nastavak teksta sadrži spojlere
Kada sam završio The Witcher 3 i The Last of Us, bio sam uvjeren da sam vidio vrhunac pripovijedanja u videoigrama. Ti naslovi su me oduševili, ali i napravili od mene nekog ko traži smisao i dubinu u digitalnim svjetovima. Zato sam bio skeptičan kada sam pokrenuo Red Dead Redemption 2. Otvoreni svijet Divljeg zapada, revolveri, bande, lov, ribolov, sve mi se činilo kao već viđeno. Nisam očekivao mnogo. Nisam znao da će me dočekati jedan od najemotivnijih i najtragičnijih likova koje je ova industrija ikada stvorila - Arthur Morgan.

U početku, Arthur mi je djelovao kao još jedan grubijan, bez savjesti, bez osjećaja za svoje postupke, produžena ruka bande Van der Linde. Čovjek koji živi bez zakona, bez vizije, osim one koju mu nameće njegov karizmatični, ali duboko pokvareni vođa, Dutch. Kada prvi put preuzmemo kontrolu nad Arthurom Morganom, upoznajemo čovjeka koji djeluje hladno, cinično, i gotovo slijepo odan Dutchu Van der Lindeu. On ne preispituje. On radi po naređenju. Pljačke, iznude, zasjede, to je svakodnevica, rutina koju nije ni pokušao zamisliti drugačijom. Arthur u početku nije heroj, on je čovjek stvoren okolnostima, oblikovan nasiljem i ideologijom bande, koja mu je bila i dom i porodica. Kroz igru, Arthur se ne mijenja naglo. On puca iznutra polako, gotovo neprimjetno. Prvo sumnja. Onda grižnja savjest. Počinje da uviđa pukotine u Dutchovom idealizmu, shvata da ljudi oko njega stradaju dok Dutch samo priča o "velikom planu". Počinje slušati, gledati, osjećati.

Ispod slojeva prljavštine, ironije i nasilja, otkrivam ranjenog, ali plemenitog čovjeka.
Bolest, tuberkuloza, došla je kao kazna, ali i kao prokletstvom blagoslovljen katalizator promjene. Niko se ne mijenja preko noći, ali Arthur to čini kroz bol. Njegova patnja i iskupljenje postaje prostor rađanja istinskog suosjećanja, moralne introspekcije i pokajanja. Tuberkuloza, koju pokupi tokom jedne "obične" misije iznuđivanja duga od siromašnog farmera, postaje prelomna tačka. Bolest nije samo fizičko propadanje, ona je metafora za svu moralnu dekadenciju koji Arthur nosi. Prisiljen je suočiti se sa sobom: s kim je bio, koga je povrijedio, šta mu je i koliko još ostalo. On, koji je pljačkao i ubijao, odjednom počinje pomagati slabima, brinuti se za žene i djecu, gledati svijet drugim očima. Arthur više ne puca samo u neprijatelje, nego puca u prošlost, u sebe, u ono što je mogao biti. Najveća ironija leži u tome da kako mu fizičko zdravlje nestaje, tako duhovno ozdravljuje. Arthur Morgan, kojeg upoznajemo kao hladnog revolveraša, umire kao plemenit čovjek koji je pronašao svoj mir. Ne traži oprost, ali čini sve što može da ga zasluži.
I tada dolazi ona rečenica koja se poput mantre ponavlja u finalnom aktu igre:

"Dobar si čovjek, Arthure Morgane."

Nema u tome ništa ironično. To je čista, iskrena istina, on postaje dobar čovjek, iako možda prekasno. I upravo ta tragedija boli najviše. Gledamo ga kako iz dana u dan pokušava ostaviti nešto dobro iza sebe, makar to bilo sjećanje da je pokušao biti bolji. Mi, igrači, odjednom više ne tražimo samo da Arthur preživi, mi želimo da on ode daleko, pronađe magičnu pilulu za izlječenje, da pronađe mir, da ima porodicu, da živi život koji je zaslužio tek kad je postalo kasno.
Priča o Arthuru Morganu me razorila. Nisam vjerovao da će me jedan izmišljeni lik natjerati na toliko razmišljanje o igri i o životu.
Od svih teških trenutaka u Arthurovoj priči, nijedan me nije slomio kao scena u kojoj sjedi pored časne sestre Calderón, iscrpljen, blijed, na ivici snage, i prvi put zaista spušta svoj gard. Kroz znakove arogantnog nihilizma, Arthur govori da ne vjeruje ni u šta, da je sve propalo i bez smisla, na što mu sestra mirno, ali iskreno odgovara kako se i ona često suočava sa sumnjama u vjeru i svrhu, ali da se onda pojavi čovjek poput njega, koji pokušava biti bolji uprkos svemu, i vrati joj vjeru i nadu.
On se slama. Bez revolvera, bez maske. Samo on, čovjek kojem ponestaje vremena.
I tada izgovara te dvije riječi, tiho, gotovo dječački:

''I’m afraid.''

U toj rečenici nema herojstva, ali ima više hrabrosti nego u cijeloj kutiji metaka.
Do tada smo gledali Arthura kako stoji uspravno čak i kad ga život lomi. Vidjeli smo ga kako tješi druge, kako izigrava čvrstog muškarca iako mu se tijelo raspada iznutra. To nije samo strah od smrti. To je strah da sve ono što je bio, sve ono što je učinio, neće biti dovoljno da ga otkupi. Strah da nema više vremena da ispravi nepravde. Strah da je propustio priliku da voli, da bude voljen, da živi drugačije. To je trenutak kada se više ne radi o nasilju, o Dutchu, ni o pljačkama, to je suočavanje sa samim sobom, sa savješću koja mu kuca iznutra jače nego progresivna bolest.
Smrt Arthura Morgana dolazi tiho, ali bolno. Dugo galopiranje ka Arthurovom završnom činu, trenutak kada Arthurov konj pogine, bez dramatične muzike, bez usporenog kadra, udara jače od većine smrti u igri.
Arthur se baca na koljena, krvari, a konj pored njega ispušta posljednji dah. I tada, dok se svijet raspada oko njih, on izgovara jednostavno:

"Thank you."

U posljednjim trenucima, kada mu pluća više ne mogu udahnuti ni puni zrak, a tijelo se ruši pod težinom bolesti, Arthur ulaže ono malo snage što mu je ostalo, da John pobjegne. Da Abigail i Jack imaju šansu. Da neko iz svega izađe živ, bolji. I tako čovjek koji je godinama bio desna ruka bande, koji je počinio bezbroj zločina, umire s jedinom istinskom pobjedom u srcu: dao je drugome ono što sebi nikada nije mogao dati - novi početak.
Arthur Morgan nije heroj po klasičnim mjerilima. On nije spašavao svijet. Ali je, na kraju, spasio ono što je mogao. A to je više nego što su mnogi ikada pokušali.
I zato, kada John u epilogu igre gleda prema svojoj kući, ženi i sinu, mi znamo čija je to zasluga. Ne sreće.
To je zasluga čovjeka kojeg pamtimo po posljednjoj tišini, po šapatu:

"I gave you all I had."

Red Dead Redemption 2 nije "još jedna vestern igra ili priča". To je tragedija o iskupljenju, prijateljstvu, izdaji i transcendentalizmu. A Arthur Morgan nije samo lik, on je ogledalo nas samih, naše krivnje i katarze, nade i borbe za smisao.

I zato, da, Arthure Morgane, bio si dobar čovjek.

I više od toga, uspio si.