Pita je oduvijek imala posebno mjesto u našim kućama. Bilo da je riječ o bureku, sirnici, zeljanici ili tikvenjači, svaka pita nosi svoju priču, mirise djetinjstva i porodičnih okupljanja. Ali jedna od najskromnijih, a možda i najvoljenijih – je krompiruša. Nema tu mnogo filozofije – krompir, luk, jufka, so, biber… ali okus, neprocjenjiv.

Ja sam odrasla uz miris krompiruše koji se širio kućom svake nedjelje prije ručka. Moja nana je znala da je napravi s takvom lakoćom da je to izgledalo kao najjednostavnija stvar na svijetu. Sjećam se kako bi razvlačila jufku preko čitavog stola, pa je pažljivo filovala krompirom i lukom, uvijala i slagala u tepsiju s ljubavlju koja se osjećala u svakom zalogaju.

Danas, kada je sve ubrzano i ljudi sve češće posežu za brzom hranom, krompiruša je postala i podsjetnik da neke stvari ne treba zaboraviti. Nema tu dodataka, začina iz vrećica ili gotovih smjesa – samo ono što imaš kod kuće i malo strpljenja.

Za dobru krompirušu potrebno ti je:
oko pola kilograma brašna

malo soli i vode za tijesto

krompir (4-5 komada srednje veličine)

jedna glavica crnog luka

so, biber, malo ulja

i dobra volja

Tijesto se zamijesi od brašna, mlake vode, soli i malo ulja, pa se ostavi da odmori. Nema potrebe za velikom tačnošću – osjetiš pod rukom kad je „pravo“. Bitno je da ne bude tvrdo, ali ni premekano. Dok tijesto odmara, krompir se narenda, luk sitno isjecka, sve se posoli, pobiberi, i doda malo ulja – i to je to.

Jufka se razvlači na stolnjaku, tanano, dok se skoro ne providi. Nana bi znala reći: „Ako možeš pročitati novine ispod nje – dobra je.“ Nadjev se rasporedi preko jufke, sve se lijepo zarola i slaže u podmazanu tepsiju. Neko pravi u obliku puža, neko ređa ravno – kako ko voli.

Peče se na 200 stepeni dok ne porumeni, oko 40 minuta. Kada je gotova, po želji je možeš „popariti“ – malo vruće vode i ulja preko nje, pa poklopiš da omekša. A ako voliš hrskavu koricu, ostaviš je kako jeste – vruću i hrskavu.

Zašto volimo krompirušu?
Jer je jednostavna. Jer nas vraća kući, podsjeća na djetinjstvo, na mirise iz kuhinje, na zimska jutra i nedjeljna okupljanja. Jer nas uči da i od najskromnijih sastojaka može nastati nešto prelijepo. U svijetu punom komplikacija, krompiruša je podsjetnik da je ljepota u jednostavnosti.

I zato – kad god imaš vremena, napravi jednu krompirušu. Ne treba ti mnogo, samo volja i malo pažnje. Možda neće biti kao nanina prvi put, ali ni jedna pita nije savršena kad se pravi prvi put. Bitno je da je napravljena s ljubavlju. A ljubav se, vjeruj mi, u piti uvijek osjeti.