Chuck Norris ne može počivati u miru

Prođu jedva dan, dva ili tri dana od smrti Chucka Norrisa, a internetski prostor se ispunio šalama, dosjetkama i memeovima na njegov račun. Takve pojave se najčešće opravdavaju lakonskom rečenicom „to je samo humor“. Vrijedi se zapitati: postoji li doista ijedan razuman razlog koji takvo ponašanje može opravdati? Jer ovdje nije riječ samo o zdravom smijehu, nego o ukusu, empatiji i elementarnoj ljudskoj pristojnosti.

Humor, naravno, ima svoje važno mjesto u ljudskom iskustvu. On rasterećuje, povezuje i pomaže nam da se nosimo s tjeskobama svakodnevice, pa i s mišlju o smrti. I sam mu rado pribjegavam. Međutim, problem nastaje onda kada izgubimo osjećaj za mjeru – kad zaboravimo da postoje trenuci u kojima šala prestaje biti primjerena. Dok je gubitak još svjež, dok obitelj, prijatelji i poštovatelji prolaze kroz bolnu fazu žalovanja, pretvarati pokojnika u predmet viceva i šala znači prijeći granicu. Tada humor više nije sredstvo olakšanja, nego izraz neosjetljivosti.

Fenomen „Chuck Norris viceva“ godinama je bio dio globalno popularne kulture. Te su dosjetke funkcionirale kao karikirana slika njegove filmske nepobjedivosti, gotovo mitološke snage. U tom kontekstu, dok je bio živ, takav humor mogao se doživjeti kao simpatičan i bezazlen. No smrt mijenja perspektivu. Smrt zahtijeva makar kratko zatišje, trenutak sabranosti i poštovanja. Upravo tu dolazi do prijeloma: ono što je još jučer bilo duhovito, danas može postati neukusno.

Društvene mreže samo dodatno ubrzavaju i produbljuju taj problem. Sadržaj se širi gotovo trenutačno, bez ikakve refleksije. Kao da osoba o kojoj se govori nije stvarna, već neki virtualni lik, tipa Zagor, Komandant Mark, ili možda Paja Patak, pogodan za brzu konzumaciju. U toj utrci za pažnjom i lajkovima, granice se brišu, a odgovornost se rasplinjuje. Sve se svodi na to tko će biti više duhovit, zaboravljajući pritom da je riječ o nekome tko je tek nedavno preminuo i zbog koga mnogi još uvijek tuguju.

Na kraju ostaje pitanje koje se ne može izbjeći: što takvo ponašanje govori o nama kao društvu? Ako nismo sposobni zastati pred smrću, ako nam je važnije izazvati smijeh nego pokazati minimum pijeteta, tada problem nije u humoru, već u gubitku osjećaja za granice.

Zato nije pretjerano reći da vicevi i šale u danima neposredno nakon nečije smrti nisu izraz duhovitosti, nego pomanjkanja obzira. Humor je vrijedan – ali samo onda kada dolazi u pravo vrijeme.

A ponekad je, jednostavno, jedino dostojanstveno, najbolje tiho reći: "Počivao u miru."