Sve bi to bilo u redu, da rečena izdavačka kuća ne nastaje u zemlji u kojoj se ljudi najmanje bave poslom za koji su školovani, a najviše nečim sasvim trećim… Tako, kad tu ostvare određeni uspjeh koji su zacrtali, oni počnu s visine da gledaju na druge, kao na neuspješne, neostvarene, nesrećne, frustrirane… Sve to u cilju odbrane svojeg šora i svoje moralnosti. U toj svojoj moralnosti oni određuju šta znači biti ostvaren, ispunjen, srećan, emocionalno zreo i inteligentan… Kao da su za sve to dobili počasni doktorat.

Sve počinje time što momak, koga država već dovoljno „gura“ – između ostalog i zato što dolazi sa nerazvijenog sjevera, pa da se ne bi tamo vraćao – dobija mjesto u žiriju književnog konkursa, koji rečena knjižara raspisuje na ličnu i personalnu inicijativu Emine Rastoder. Kao član žirija, on otkriva da su neki radovi pisani vještačkom inteligencijom, pa su zato diskvalifikovani. Naravno, Eminin je bio među njima, jer nije imala inspiraciju da sama napiše. Za tu priliku dala je sebi oduška i pustila ChatGPT da završi posao u njenom tonu. I znala je da će to biti to. A dobila je tu slobodu jer piše otkad zna za sebe, a i zato što je pjesma koju je prvobitno planirala da pošalje na rečeni konkurs u tom trenutku uzela svu njenu inspiraciju, i pri tome u međuvremenu postala dio jednog drugog međunarodnog zbornika – dakle, objavljena u drugoj zemlji, sa međunarodnim autorima pored svog imena.

Baš tako – dok se moj inicirani konkurs otvorio u matičnoj zemlji, pjesma mi je „zamirisala svijetom“. A propozicije novootvorenog konkursa su bile takve da se u obzir uzimaju samo prethodno neobjavljivani radovi.

A pošto je Emina sa dotičnim momkom i njegovim radom upoznata od prije nego što je sjeo u žirijsku stolicu – našla je za shodno da mu malo očita bukvicu i spusti ga na zemlju. To je, dalje, vlasnicu knjižare iznenadilo i uvredilo toliko da je odlučila da mi praznik (i to u nedelju!) ulepša „message-novel-om“ (porukom-romanom) posle koje je sve bilo gotovo. I jasno kao dan.

Branila je ona tu dotičnog momka kao sopstvenog sina, iako joj nije sin. Ali – ko će koga ako ne svoj svoga. Znamo da nam državice funkcionišu na vezama i vezicama. U redu je da je momak pametan, u redu je da pohađa Univerzitet u Kelnu i tamo dobija sve pohvale, u redu je da je izdao svoju knjigu – ali… Uvijek ima neko ali. On nije pokazao nimalo ljudskosti i „junaštva“. A kvalitet njegovog rada nije toliki da se sam probija. Tu na scenu dolaze veze i vezice, ali i geografski faktor koji pomenusmo. Uglavnom, ispadoh ja isfrustrirana, neispunjena, nesrećna. A on? Strašno emocionalno inteligentan i zreo! Pri tome još i toliko dobar dečko „da bi mi pomogao sve da sam ga pitala“… Tako mi tih hvalospjeva! Al‘ bitno je da žena „čuva svoj mir“, kako sama kaže. Ne znam kako se to čuva svoj mir kad se nađe vrijeme za kilometarsku poruku da se naruši tuđi mir. I to sve ciljano: u nedelju, pa još praznik! Koji mi nije ni čestitan, ali od velikohrišćana smo to navikli. Ne ljutimo se.
Ko čuva svoj mir, taj hladno iskulira i ne odgovori. Ne kuva osvetu par dana. Izdigne se iznad situacije i ohladi glavu. Pa se onda javi. Ako hoće. Ako neće – zna se gdje mu je mjesto. A to što je za praznik poslato, najmanji je problem. Ima Boga da gleda.

Emocionalno zreo! Ironičniji izraz novo vrijeme nije moglo da izmisli! Prvo i prvo, zato što emocije nisu podložne inteligenciji, a ni ona emocijama – koliko god psihologija gurala tu sintagmu i tezu. Te dvije stvari su razdvojene. Emocije su, kao i živa bića, nesavršene i stalno u pokretu. Drugo i drugo, nije se rodio taj ko može potpuno da upravlja svojim, a kamoli tuđim emocijama, i da kaže koja je pametna a koja ne u određenom trenutku. To čovjek najmanje zna, pogotovo kad su njegove lične reakcije u pitanju. Životni paradoks je taj da koliko god imali razum, ipak se upravljamo emocijama. Mene njegove nisu zanimale u datom trenutku, cilj je bio samo spuštanje na zemlju. I ne biram kako ću ga spustiti i kako će se osjećati, ako znam da mi nije i neće biti prijatelj. A znam.

On je, uglavnom, otišao u krilo svojoj „mamici“ da plače što sam ga ja spustila na zemlju. A ona je svoju majčinsku ulogu tako ozbiljno shvatila da mi je „zabranila“ da joj odgovorim. I to samo pod navodnicima, jer ne postoji osoba koja meni nešto može zabraniti, osim mene same. Stepen njenog prijateljstva i podrške prema meni, kojima se pohvalila, jasno se vidi u činjenici da je potrošila vrijeme pišući kilometarsku poruku, a mogla je da nazove ili pošalje glasovnu. Prijatelji se zovu i pričaju ozbiljno. Nađe im se psiholog, pošto „treba da porade na svojim frustracijama“. Ništa od toga ja od nje nemam. I ne nazivam tako lako i odjednom svakoga prijateljem. Prijateljstvo mora da se pokaže, zasluži i da traje. Barem kod mene. Bez toga se ne ulazi u prijateljsku zonu. Sve to je, na kraju, odraz emocionalne inteligencije. Njene niske, a moje visoke.

Uspjeh je posebna priča. On je, čini se, najrelativnija stvar od svih stvari. Ko je to toliko nadležan da vam kaže da ste uspjeli u životu ili niste? Niko, pa čak ni silna publika! Pri tome, ta publika uopšte ne mora biti toliko „silna“. Naprotiv! Može biti i mala, a da uspjeh svakako bude veliki. Brojnost publike koja zna za uspjeh, nije mjerilo stvarnog uspjeha. Niti je mjerilo nečije ostvarenosti da završi pet najčuvenijih univerziteta kojima će da impresionira mahalu, grad i državu. Uspjeli ste onda i samo onda, kad ste lično zadovoljni i ispunjeni svojim uspjesima, i kad ste u okolini koja vas čini srećnim. Ne postoji ništa važnije od toga.

Glavno mjerilo vašeg uspjeha i dobrote je to, da date ruku onome kome zaista treba podrška. Primjere ćete naći svuda oko sebe, samo da pogledate i čujete. Ova žena nije dala ruku podrške onome kome ona stvarno treba, još više nego ovom momku. To odlično znam, iz još odličnijeg primjera, nego da vam ne dužim već dugu priču.

Kažu da je najbolji onaj čovjek koga jedni ne podnose, a drugi vole. Dakle, ne nužno najpopularniji i najvoljeniji. Hodajte po zlatnoj sredini i ne dajte da vam išta udari u glavu. Furajte sredinom, što bi rekao Merlin. Nepravedno zapostavljena pjesma balkanskih matura. Sa tekstom koji je najbolje moguće mjerilo dobrote.