Chuck Norris je još kao mali bio poseban. Dok su se sva djeca igrala u pijesku, on se igrao u betonu. Prvo bi odvezao sanitarni čvor, pa tek onda doručkovao. Kad bi jeo kikiriki, tačno je znao koji je Kiki, a koji Riki. Roditelji su ga rano naučili odgovornosti - odnosno, on je njih naučio. Chuck je prvo vozio roditelje na posao, pa tek onda sebe u vrtić. Kažu da je Chuck čak držao svoju mamu za ruku dok ga je rađala. Ako bi vani bilo sunčano - Chuck bi išao suncu u oči. A kada bi prelazio cestu, auti su gledali lijevo-desno. Jednom je kažu, posjekao nož i rasplakao luk, odnosno ujeo luk za oči. Slikao je selfije fiksnim telefonom, jer to je bio Chuck. Kasnije u životu, stvari su postale još ozbiljnije. Kad bi ulazio u voz, kondukteri bi kupovali karte. Jednom se toliko naljutio da je zalupio rotirajuća vrata. Pio je vodu sa česme na eks, naravno. Znao je sve - kuda idu izgubljene djevojke, ko je Borisu uzeo Tamaru, pa čak i kako sakriti suze k'o Marina. Ljudi i danas pričaju kako je jedanput došao dvaput! Znate kako je nastao točak? Chuck Norris je pravio salto, a svi oko njega vikali: “To Čak! To Čak!” Jedini je imao i ovce i novce, odnosno i jare i pare. Jednom su ga čak i upucali… metak je bio u kritičnom stanju. Kažu da je Chuck Norris umro prije 20 godina… ali smrt je skupljala hrabrost da mu to kaže. Kažu i da je jučer umro, ali da mu je danas već bolje. U stvari, istina je jednostavna: Chuck Norris nije umro. Smrt je ChuckNorrisana. I neće umrijeti… dok sam sebe ne ukopa.

Bio je veliki prijatelj tzv. Izraela, Netanyahu-a, a za to neka mu Bog sudi. Lično ga nisam gotivila - čim bih ugledala njegov lik na tv-u, najiskrenije, prebacila bih kanal. Ali priče o njemu su mi presmiješne. I uvijek će biti.

Ko sam ja da ti sudim Norise Čače - ode i ti pred Stvoritelja, Jednog, Jedinog. On će da ti sudi, i presudi.