Lužički Srbi su stari zapadnoslovenski narod koji danas živi u sjeveroistočnoj Njemačkoj. Članak prikazuje njihovu istoriju, jezik, vjeru, kulturu, običaje i pozorišnu tradiciju, naglašavajući očuvanje slovenskih elemenata uprkos germanizaciji.
Oduvijek sam volio istraživati manjinske narode. Na Balkanu su mi posebno zanimljivi Bunjevci i Romi, dok me u svijetu privlače Indijanci, odnosno Crveni ljudi, ali i Kurdi – narod bez svoje države, sa snažnim osjećajem kulture i borbe za opstanak. Nedavno sam počeo istraživati i Srbe. Iako su Srbi opštepoznat narod, zanimljivo je koliko ljudi zna za Srbe protestante, sjeverne Srbe ili, tačnije rečeno, Lužičke Srbe.
Lužički Srbi su poznati u svijetu kao sjeverni Srbi, stari zapadnoslovenski narod koji danas nastanjuje sjeveroistočne dijelove Njemačke, prije svega pokrajine Saksoniju i Brandenburg. Taj prostor je još od kasne antike poznat kao Lužica, odnosno Sorbenland na njemačkom jeziku. Danas Lužički Srbi broje nešto više od osamdeset hiljada ljudi.
Od 1827. godine Lužički Srbi imaju i svoju himnu, „Lijepa Lužica“ ili „Rjana Lužica“, koju je napisao Handre Zeler. Oni govore dva srodna jezika – gornjolužičko-srpski, pod uticajem češkog jezika, i donjolužičko-srpski, oblikovan pod uticajem poljskog jezika. Oba jezika pripadaju slovenskoj grupi indoevropske porodice jezika.
Što se tiče religije, većinu Lužičkih Srba čine protestanti, dok manji dio pripada katoličkoj vjeri. Naseljavaju područje jugoistočno od Berlina, prema poljskoj i češkoj granici, sve do Dresdena. Područje se dijeli na Gornju Lužicu i Donju Lužicu; Gornja Lužica je bila u sastavu Saksonije i imala povoljnije društveno-političke uslove, dok je Donja Lužica pripadala Pruskoj.
U sticanju svoje kulture Lužički Srbi su, iako djelomično germanizovani, sačuvali brojne slovenske elemente. Zanimljive su trodijelne kuće, razuđena naselja, ženska narodna nošnja, svadbene ceremonije, bogato usmeno stvaralaštvo – izreke, poslovice, pjesme i priče – te stari muzički
instrumenti.
Pozorište u Lužici pojavilo se u završnoj fazi nacionalnog preporoda Lužičana, i to 2. oktobra 1862. godine u Budjšinu, kada je izvedena prva matična predstava na lužičkosrpskom jeziku, pripremljena od strane studenata Praške lužičke seminariije. U predstavi je aktivno učestvovao i osnivač Matice Srpske, Jan Arnošt Smoler.
Sve u svemu, Lužički Srbi su vrlo zanimljiv narod sa bogatim običajima. Iako se razlikuju od Srba koji žive u zemljama bivše Jugoslavije, postoje i značajne sličnosti. Narod ima i svoju zastavu, koja je slična zastavi Republike Srbije, sa nekim malim, ali prepoznatljivim razlikama.
