Stari most u Mostaru jedan je od najpoznatijih i najimpresivnijih simbola grada, ali i cijele Bosne i Hercegovine. Sagrađen je 1566. godine u osmanskom periodu, po nalogu sultana Sulejmana Veličanstvenog, a majstor koji ga je izgradio bio je poznati arhitekt Mimar Hajrudin. Most je poznat po svojoj elegantnoj kamenoj konstrukciji i savršenom luku koji spaja dvije obale rijeke Neretve i stoljećima služi ne samo kao prometno, već i kao trgovačko i društveno mjesto. Tokom rata 1990-ih godina Stari most je srušen, što je izazvalo veliku tugu širom svijeta, ali je nakon obnove 2004. godine ponovo otvoren i upisan na UNESCO-ovu listu svjetske baštine.

Danas je Stari most mjesto okupljanja turista i lokalnog stanovništva, poznat i po tradicionalnim skokovima u rijeku Neretvu. Njegova ljepota i istorijski značaj čine ga simbolom mostarskog identiteta, kulturne baštine i zajedništva.


Mostarska gimnazija, poznata kao Stara gimnazija, sagrađena je 1898. godine u vrijeme Austro-Ugarske pod imenom Carska i kraljevska velika gimnazija u Mostaru. Prepoznatljiva je po svojoj pseudomaurskoj arhitekturi, koja Mostaru daje poseban šarm. Kroz svoju dugu istoriju obrazovala je brojne generacije učenika koji su postali ugledni ljudi u različitim oblastima. Tokom rata zgrada je bila teško oštećena, ali je kasnije obnovljena i ponovo otvorena. Danas Stara gimnazija nije samo škola, već i simbol kulturnog i istorijskog identiteta Mostara.


Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih i najomiljenijih srpskih pjesnika sa prostora Bosne i Hercegovine, rođen 1868. godine u Mostaru. Njegova poezija poznata je po toplini, emotivnosti i osjećajnosti, a posebno je cijenjena njegova lirika o ljubavi, domovini, prijateljstvu i patnji naroda. Šantić je svojim stihovima često isticao socijalne i nacionalne teme, boreći se za pravdu i bolji život svog naroda. Bio je i društveno angažovan, zalagao se za očuvanje kulture, obrazovanja i tradicije, te je pomagao mladim umjetnicima i pjesnicima da razviju svoj talenat. Njegove pjesme, poput „Ostajte ovdje“, „Emina“ i „Vidovdan“, ostavile su dubok trag u književnosti i još uvijek se čitaju, uče u školama i izvode u raznim kulturnim programima. Aleksa Šantić je preminuo 1924. godine, ali njegovo djelo i danas inspiriše ljubitelje poezije, a njegov život i stvaralaštvo čine ga jednim od najznačajnijih kulturnih simbola Mostara.
Ljubavna priča Alekse Šantića i Anke bila je nježna, ali tragična. Aleksa se zaljubio u Anku, ženu iz svog društvenog kruga, i dugo je osjećao duboku privrženost prema njoj. Međutim, njihova ljubav nije se ostvarila zbog društvenih okolnosti i životnih prepreka, pa se nisu mogli vjenčati ni živjeti zajedno. Ipak, ta neostvarena ljubav ostavila je dubok trag u Šantićevoj poeziji, gdje se osjeća tuga, čežnja i romantika koju je doživio. Njegova osjećanja prema Anki inspirisala su mnoge njegove najljepše ljubavne stihove, koji i danas odražavaju njegov identitet.