Zamislite svijet bez laži. Samo na trenutak.
Ljudi jedni drugima govore sve što misle, bez zadrške, bez filtera.
„Izgledaš umorno.“
„Ne sviđaš mi se više.“
„Nisam zaboravio da ti odgovorim, samo nisam htio.“
„Tvoja kafa je užasna.“

Savršen recept za kraj civilizacije.
Laž je, zapravo, socijalni lubrikant. Bez nje bi život bio lanac frontalnih sudara iskrenosti.
Zato smo, kroz vjekove, laž pažljivo njegovali. Prvo kao nužno zlo, a onda kao društvenu vještinu.
Ko zna da slaže s mjerom, taj zna da preživi. Taj zna da voli. Taj zna da zadrži mir.

Istina, naravno, postoji — negdje u arhivama, zaključana, prašnjava i usamljena.
Pojavi se tu i tamo, više iz nehata nego iz namjere. I uvijek nešto pokvari.
Jer istina ne zna biti nježna. Ona ne zna za ton, ni za kontekst.
Ona ne zna da se nasmije dok ubada.

Laž, s druge strane, zna sve.
Zna kako da te umiri dok toneš.
Kako da kaže „sve je u redu“ dok sve gori.
Kako da ti da nadu, i kad je više nema.

I nije li to, na kraju krajeva, vrhunac saosjećanja?

Zato — neka vam lažu.
Neka vas maze riječima u koje ni sami ne vjeruju.
Jer svijet bez laži bio bi previše... stvaran.
A niko ne želi da se suoči s tim.