Mir, mir brate, mir

Mir, mir brate, mir. Ovim stihovima Milan Mladenović je 1991. godine pozivao rukovodstvo (čitaj Slobodana Miloševića) novokomponovane Savezne Republike Jugoslavije da zaustavi ratove i bratoubilačke pohode. Od Milanovih muzičkih želja nijedna se nije ostvarila. Disonantni tonovi tenkovskih gusjenica, repetiranje mitraljeza i sveprožimajući krici razaranja ipak su bili glasniji.

Rat u mojoj zemlji nikada nije prestao.Tačnost je iznimno nepostojana u ovijem krajevima, tako da se ni po pitanju toga kada je, zašto i naravno KO je počeo rat nismo još dogovorili. Ni ne trudimo se, jer znamo da od takvog dogovora nema ništa. Rat u međuvremenu mutira iz jednog oblika u drugi, bez namjere da nestane. Zapravo, još se nismo dogovorili. Dogovorili oko čega pitate se? Nije nam baš u potpunosti jasno da li je rat bio ili idalje traje, a možda će tek biti. O tom, po tom, još ćemo vidjeti. Mora postojati neki raspored ratovanja, valjda. U svakom slučaju rat još nije prošao.Tu je negdje, čuči i čeka. O svim promjenama na terenu biti ćete blagovremeno obaviješteni.

Kako je vrijeme prolazilo, ratne rane pretvarale su se u kraste sa namjerom da zarastu, ali da ih nikada ne zaboravimo. Nastavile su da nas svrbe iz prikrajka, a mi poziv na češanje nismo odbijali. Svrab je idalje prisutan, nekad kao podsjetnik,a nekad kao najava. Sam rat postao je naše najveće, kulturno blago. Zavještani njegovim ljepotama, odlučili smo da ga štitimo po svaku cijenu. Makar i po cijenu rata, rata za rat. Ne damo mi na naše.

Konflikt nam nije u milošte donio samo uništene građevine i ljudske žrtve. Našim dušebrižnim vlastodršcima to su svakako samo brojke na papiru. Statistika pogodna za manipulaciju. Građevine će biti obnovljene, rupe od metaka zakrpljene, a ljudi sahranjeni i oplakani, ali nikada zaboravljeni. Čovjek je svakako samo broj – JMB. Rodi se i umre u zbiru cifri.

Ipak, najdublje ukorijenjena zla rata su strah i mržnja, usljed kojih čovjek neprestano iščekuje metastazu sukoba. Genetski prenosimo klicu zla koja raste u svakom od nas. Nesposobni da se odvinemo od ciklične rutine, nastavljamo da kultivišemo zlo, svjesno ili nesvjesno, ali svakako radimo u njegovu korist. U državi ljubavnici rata, mir je protraćen na pripremanje za novi sukob. To je naše čedo, naš maji, sjatki jat. Jedino dijete koje nas sigurno neće napustiti.

Neki od nas ipak nisu naročiti ljubitelji rata, ali oni se zadovoljavaju malim stvarima, a jedna od njih je i činjenica „da ne puca“ , bar ne za sada. Izgleda da nam manje treba za sreću, nego što nam je potrebno za život. Godine mira, ili bolje rečeno godine neratovanja provodimo u iščekivanju novog stadijuma koljačkog ciklusa. Živimo za priliku da se osvetimo onim drugima za zločine onih trećih, dok nas sve zajedno ubija neko deseti.Opet smo sami sebe sveli na brojeve. Kazna u svijetu nije recipročno raspoređena, pa se tako plodovi zla nikada ne vraćaju onima koji ih zasiju, nego onima koji sa zlom nemaju ništa.

U miru nismo komotni. Stišće nas. Srkleti nas slično kao i etiketa na gaćama. Guši našu ubilački kreativnost, dajući nam povod za novi rat. Iz toga smo izveli formulu da je rat naš mir, a mir naš rat. Jedino nam ta jednačina pomaže da očuvamo tekovine naših predaka: genocide, silovanja, rušenje, paljenje, šta god čovjeku padne na pamet, a da uključuje nasilje. Sve ono što drugi odbacuju i čega se iskreno stide, mi rado prihvatamo. Poklonu se ne gleda u oči. Svako zlo, pa tako i uporno stremljenje ka sukobu ima svoj začetak. Zloćudni deformitet u osnovnoj ćeliji društva – porodici.

Glavninu onoga što jesmo „nosimo iz kuće“. Roditelji nam zapakuju pomalo od svake svoje osobine, trudeći se da one dobre prevagnu, a one loše ostanu na dnu. Ne uspijeva to baš svakom roditelju i baš svaki put. Ipak za svakog odgajivača djece važi jedna, univerzalna, vaspitna nit „budi miran“! Endemski primjerak sintagme kojom se na Balkanu poziva na mir. Jedna rečenica u koju je stao najviši roditeljski ideal, da mu potomak ne pravi probleme. Nasušna potreba čovjeka za postojanjem bilo kakvog reda. Da od viška, a u ovom slučaju viška mira, glava ne bi slučajno zaboljela, svako „dobro“ i „mirno“ dijete, potrebno je naučiti osnovama ratovanja. Zlu ne trebalo, ali moraju mu se usaditi ratne navike.

Prva lekcija jeste stvaranje razlika. Primarna podjela je polazna tačka svakog pokušaja devastacije mira. Stoga, djecu učimo da postojimo Mi i Oni, te eventualno Oni Treći. Svi koji nisu sa njima su sa nama, svi koji nisu sa nama su protiv nas, a i oni koji nisu ni na jednoj od strana su takođe protiv Nas. Gradivo se naravno nadovezuje, pa je tako sljedeća lekcija : kultura ugroženosti. Od krucijalne je važnosti da čovjek strahuje, jedino tako mu nikada neće biti potaman, pa će morati da potraži krivca. Ugroživač ni u kom slučaju ne smije biti tražen među pripadnicima vrste Mi, već isključivo među Njima.

Lekcije su samo dvije i veoma lako se usvajaju, a naročito onda kada se čovjek istinski zaželi rata. Sve ostalo odvija se uz put, spontanim koracima propadanja. Kada u čovjeku proključa „patriotizam“ , pa ga zaslijepi toliko, da ubijanje drugog čovjeka postane obaveza, on preko noći prerasta iz ratnog zločinca u heroja. On uskoro dobija svoju ulicu, školu i fan page na „Instagramu“ , a sve to kao zalog za naredni rat. U takvom, lažnom patriotizmu nema ni mrve čovječnosti. Ne voli svoju zemlju onaj koji ubije komšiju, već onaj koji ga odgovori od oružja. Jedina prava čovjekova dužnost kako prema sebi, tako i prema nama i njima, ali i svima, jeste da čuva mir. Da ga čuva u zagrljaju ljudskosti.

"Ko izda, biće prokleta pi**a."