Nedjelja, decembar je. Budiš se i osjetiš četiri različita mirisa hrane, obično one koju ti ne znaš napraviti pa ćeš je u samo šest-sedam raznobojnih zdjela svezanih u još toliko kesa ponijeti „da imaš bar za dva dana“.
Počinje pakovanje. Planiraš događaje sedmicama unaprijed i razmišljaš da li će ti ta košulja trebati više za „tamo“ ili „ovdje“ (kao da će ti biti mnogo teži kofer s njom ili bez nje). Gledaš vremensku prognozu da znaš da li ponijeti i čizme jer ti se ne da pakovati veća torba samo zbog njih, a previše su kabave za ruksak. Na prognozi piše da nema snijega do kraja sedmice. Dakle, nećeš ponijeti čizme. Obučeš na sebe sve što ti nije moglo stati u kofer jer nemaš volje nositi i kreneš na stanicu. Stižeš u grad gdje studiraš- počeo je padati snijeg u inat tebi.
Student iz provincije u isto vrijeme mrzi i voli svoj grad, u isto vrijeme mrzi i voli grad gdje studira. Čim odeš od kuće spoznaš jedan novi osjećaj- osjećaj gosta, navratnika, prolaznika. Kada dolaziš kući, za tebe se priprema omiljena hrana i popravlja tvoj krevet kao da je hotelski, kad se vraćaš u grad gdje studiraš iznova se navikavaš da si i tu u prolazu. Kada se tek preselite, nepisano pravilo svih roditelja je da vam obavezno zapišu dva-tri telefonska broja rodbine koja tu živi, ako vam zatrebaju „za ne daj Bože“. Običnu tu „ne daj Bože“ rodbinu niti ste nekad vidjeli, niti znate kako se zovu.
Za one koji slave Bajram, ova godina bila je burna. Oba Bajrama bila su dan prije početka ispitinih rokova. Vještine multitaskinga tada su na vrhuncu. Kao što jedna poznanica ima običaj reći: „Gricnem baklavu i sjednem u autobus“.
Idući problem s kojima se provincijalci susreću je: “Ne znam ja učiti u ovoj sobi“. Neki mogu učiti samo kod kuće, neki samo u stanu ili sobi u kojoj borave tokom studija. Niko neće razumjeti da jedna soba jednostavno ima „učeću“ energiju, a druga ne.
Ipak, postoje dvije kategorije provincijalaca na fakultetu. Prva kategorija su oni koji spajaju vikende s radnim danima kako god znaju, bježe kući prvim autobusom u svoj mir i računaju izostanke unaprijed, a sve ostale nazivaju „čekačima“( jer se svugdje nešto čeka). Druga kategorija su oni koji dolaze kada ih roditelji namole. Opet, i oni imaju dvije potkategorije, jedni ne svraćaju kući kako bi zaobišli radoznala „kako idu ispiti“ pitanja jer ispiti idu, ali oni na njih ne, a drugi su oni kojima je zaista lijepo u gradu gdje studiraju.
Svi oni, ipak, imaju neke zajedničke karakteristike. Nakon godina i godina multitaskinga svi pronađu svoj životni put na najljepši način za njih, a zgode i nezgode tokom studija koje im nekada baš i nisu bile lijepe postanu prelijepe priče za cijeli život.
