Dok narod računa da li će moći platiti račune za struju i vodu, njihovi predstavnici se u skupštini nadvikuju kao na pijaci. Svaka sjednica je nova epizoda istog rijalitija: uvrede, teatralni izlazak iz klupa, povratak uz aplauz kolega i poneki dramatični govor koji traje duže, nego mjesec dana plate običnog radnika.

Skupština je postala pozornica gdje glume glavni likovi – odbornici sa diplomama, ali bez osjećaja za stvarnost. Nema zakona koji se donose bez publiciteta; nema rasprave bez šou efekta. Svaka riječ se mjeri više po jačini glasa, nego po težini sadržaja. Ljudi gledaju, ma koliko se trudili da ignorišu, jer vijesti ne propuštaju ni sekundu te „predstave“.

A publika? Publika plaća – direktno i indirektno – za svaki aplauz, svaki nespretan pokušaj ozbiljne debate i svaku raspravu koja završi riječima: „Nisam ja rekao, nego...“. Građani plaćaju skupu ulaznicu za predstavu koju niko više ne želi gledati, a oni glume da rade. Plaćaju svaki smijeh, svaku gestu i svaku pauzu koja traje satima dok niko ne zna šta se stvarno rješava.

Ironija je u tome što je cirkus zapravo skupštinska svakodnevica. Dok se odbornici nadmeću u teatralnosti, stvarni problemi ostaju nevidljivi. Ekonomija, zdravstvo, školstvo – sve to se provlači kao statistika između dvije psovke ili uvrede. A narod gleda, jer drugo mu ne preostaje. Uči da se političar više mjeri po sposobnosti da stvori dramu, nego po sposobnosti da donese zakon koji vrijedi.

Ne postoji dan kada sjednica ne iznenadi nečim novim: neko će lupiti šakom o sto, neko će povisiti ton dok susjedna klupa šuti, a neko će otići samo da bi se vratio dramatično za nekoliko minuta. Sve je tu: aplauz, psovke, teatralni osmijesi, skriveni osmijesi, prebrojavanje glasova bez ikakve logike i, naravno, selfie za medije, jer narod mora vidjeti kako „radiš“ za njih.

Na kraju, jedino što ostaje jasno jeste: ulaz je slobodan, ali izlaz iz iluzije – nemoguća misija. Jer dok gledamo, učimo da je politika u našoj zemlji uvijek više cirkus, nego posao. Više predstava, nego zakon, i više reklama za vlastiti ego, nego za dobrobit naroda. I dok se mi bavimo svojim stvarnim životima, odbornici rade ono što najbolje znaju: glume, teatralno se nadmeću i prave od skupštine najskuplju pozornicu u državi.