Listi od sedam svjetskih čuda bi se uskoro moglo pridružiti još jedno čudo zvano Viseća pruga u Jablanici. Više od mjesec i po dana je prošlo od poplava i obrušavanja kamenoloma, a pruga iznad Komadinovog vrela u Jablanici ili bolje rečeno ostaci onoga što se nekad moglo nazvati tim imenom visi u zraku i svjedoči stanju u kojem se ova prelijepa zemlja nalazi. Čudo bi bilo da se u Japanu neka šteta ne sanira u rekordnom roku nakon prirodnih nepogoda, ali nam to čudo oni neće omogućiti. Međutim, ovo što imamo kod nas se zasigurno može nazvati jednim čudom jer ovo čudo bosanskohercegovačkog mozganja i razmozgavanja teško da se može negdje drugo naći. Kakav smo luksuz sebi u stanju priuštiti da se toliko dugo prepucavamo oko toga ko treba obnoviti prugu i kako. O tome kolike gubitke snosi privreda, ja nisam stručna da govorim. Ali bit će da mi je nezamislivo da jedna država nije u stanju prva istupiti i s takvim žarom se baciti na liječenje te rane NJENIH željeznica. Riječ hitno se kod nas izgovara polahko, bez žurbe, a reakcija na hitne slučajeve nam je i zakazala i otkazala. Nema je, nije se izgubila jer nikada nije postojala. Pitam sebe, vas, vasionu da li se u Bosni i Hercegovini ikada na nešto bitno odreagovalo hitno? Svakodnevno se vozim cestom koja je jedna od najznačajnijih za transport u Tuzlanskom kantonu, a ta cesta ima na sebi više šara od predizbornih krpljenja rupa i oštećenja nego li ijedan ćilim. Svaki put dok se vozim razmišljam od čijeg se mandata koja krpa, a koja rupa rodila. Ako se odlučite na jedan turistički obilazak Bosne i Hercegovine pomislit ćete da je ovo jedna ogromna zemlja jer vašoj vožnji nikad se ne nazire kraj. Pitate se zašto? Zato što smo oskudni s autoputevima, još se dvoumimo da li tu riječ trebamo uopće uvrstiti u naš govor jer se nekako čini basnoslovnom? Zar ne zvuči nevjerovatno kada kažem Autoput Tuzla-Sarajevo? Da, jer to možemo samo sanjati da će se ostvariti. A što se tiče aerodroma redovno ih otvaramo i zatvaramo, ali nije upitanju luftiranje prostora već nekako se počinjemo poistovjećivati s onim nekim pticama što nikad ne polete. Kratkog je daha naše kretanje jer mi samo tapkamo u mjestu. Volimo nasljedstvo, ovisni smo o tome. Naslijedili smo iz prethodnih sistema ovo što imamo i to nam je sve. A što se tiče nasljedstva koje će naslijediti buduće generacije od nas, mislim da će biti ovo čudo s početka priče, Viseća pruga u Jablanici.

Foto: Elmir Vejzović