Kultura je bila stub društva. Danas je podnožje bine za ljude koji ne znaju složiti tri rečenice bez psovke.

Zamijenili smo identitet. Nismo to ni primijetili. Polako, neprimjetno, skoro nježno — poput reklamne kampanje za novu vrstu normalnosti. Umjesto knjige – rijaliti. Umjesto pjesnika – influenser. Umjesto sadržaja – forma. I sve to uz osmijeh, šarene boje, laganu muziku u pozadini i obećanje da će biti "zabavno".

I tako je kič postao kultura.
Zavukao se u naslovnice, u udarne termine, u učionice, u kafanske repertoare, u TikTok, u modne piste i političke govore. Nema ga samo tamo gdje bi trebao biti – u ćošku.

Kič ne stvara — on kopira.
Ne pita — on nameće.
Ne povezuje — on prekriva tišinu lažnim sjajem.

Ali najgore od svega — on se ne boji. Zato što je shvatio da mu niko ne prijeti. Da je znanje istrošena valuta, da je kritičko mišljenje postalo problematično ponašanje, a ukus – stvar privilegije, ne vaspitanja.

Jer kome još treba poezija kad je viralnija rečenica:
“Matora si i ružna, budi tiha.”
Kome još treba teatar, kad se više klikće na tuču ispred škole....
Kome trebaju izložbe kad imamo savršen filter?

Djeca danas znaju ko je raskinuo s kim, ali ne znaju gdje je Jasenovac ili Srebrenica. Znaju sve plesne izazove, ali nisu čuli za Baletsku školu. Znaju kako da snime trending video, ali ne i kako da napišu molbu za posao. I nije njihova krivica.

Krivica je na onima koji su ćutali. Na onima koji su znali, ali nisu govorili. Na školama koje su se povukle pred roditeljima, na roditeljima koji su digli ruke, jer su umorni. Na društvu koje je odlučilo da se više ne zamara “velikim temama”.

Kič ne osvaja tako što dolazi s vikom. On dolazi sa šarmom. Sa obećanjem da ništa ne moraš da znaš, da se ničega ne moraš stidjeti, da ćeš biti voljen, ako si glasan. Ako se pokažeš, ako ispraviš ramena dok ne znaš ništa.

I tako polako svi učimo da budemo glasni, lijepi i prazni.

A kultura? Ona nije umrla. Samo je sklonjena. Povukla se u sobe sa malim svjetlom. U krugove ljudi koji još pišu pisma. U stare pozorišne stolice koje škripuckaju od samoće. U tihe večeri gdje neko ipak otvori knjigu, ne zbog fotografije, već zbog reda koji dira.

Ne, nisu nam oduzeli kulturu – dali smo je sami.
Zamijenili je za privid zabave, za jeftin smijeh i skupu prazninu.

I možda je vrijeme da prestanemo da se pravimo da to ne vidimo.
Jer ono što ne vidimo — jednog dana će zauvijek nestati.